Mile Dodik čeka Donalda Trampa

Nenad Kecmanović

07. 01. 2025. 18:00

Rekonvalescent Mile dobio je prvu rundu meča protiv Marfija, Šmita, Sene, Harisa, odnosno „plitke države” u BiH, koja stoji iza sudskog procesa s ciljem da predsednika Srpske udalji s funkcije pre stupanja Trampa na dužnost. Šta se dogodilo od prošle subote?

Sud BiH je u Laktaše poslao šestočlani multidisciplinarni tim Opšte bolnice „Abdulah Nakaš” u Sarajevu da ipak pregledom pacijenta proveri ono što je Haris procenio samo na osnovu papira. Uz najavu su se i pojavili u domu Dodikovih i na Miletovom razgolićenom trbuhu konstatovali osam svežih ožiljaka od laparoskopske intervencije. Vidno iznenađeni da nije reč o simulaciji, napisali su superveštačenje s tipično bosanskim zaključkom „i po babu i po amidžama”. Dodiku su dali više od Vranićeve jedne hefte poštede, a manje od beogradska tri meseca – šest hefti. Onomad na statusnom ročištu, koje je održano bez Dodika, veštak dr Haris suočio se sa superveštakom dr Samirom Ćustovićem (ispred tima iz Opšte bolnice), da se, kao musliman s muslimanom, uz arbitražu muslimanke Sene, dogovore o bolovanju Srbina Milorada. Dr Hare nije uzmakao protiv šestorice kolega, te je postao baščaršijska zvezda, utoliko više što su ga Dodikovi advokati uhvatili da je na društvenim mrežama pre nekoliko godina psovao optuženog i time pokazao pristrasnost. Sudinica Sena, međutim, dala je za pravo superveštacima i sledeće ročište zakazala za 29. januar, te zajedno s njima time razočarala sarajevsku publiku: „Popustili su pred agresijom lekara iz Beograda, a na čelu im je Predrag Peško, akademik SANU, u kojoj je napisan genocidni Memorandum. „Svi su Srbi maligni, bili lekari ili pacijenti, bili ’bosanski Srbi’ ili ’Srbijanci’”, jer su svi postali samo Srbi, iz Srpske ili Srbije.

Sa srpskog stanovišta Sud BiH, superveštaci i sudinica Sena ipak su se bar sitno opoštenili. Da li se kod „dobrih Bošnjana” probudio muslimanski merhametluk ili hećimska etika, ili strah od Alaha dž. š., ili je dobrine bilo malo u jednog, ali kad se pomnoži sa šest, onda i pretekne. Hare mu je dao jednu, a šestorka šest hefti! No, kad se širokogrudi Srbi suoče s takvom dobrotom, bilo da je esnafska, ahbabska ili komšijska, ponovo se raspilave: „Možda bismo ipak mogli opet zajedno?” Uostalom, ne bi oni sami nikad bili srpski neprijatelji i srbomrsci da ih nisu drugi navratili na to.

Foto SRNA

Osmanlije su im za konverziju na islam ponudile materijalne privilegije, a hrišćanska sirotinja raja je bila gladna, valjalo je prehraniti decu. Kalaj im je opet ponudio bogumilsku etnogenezu, crkvu bosansku i pismo bosančicu da ih oslobodi od kompleksa konverzije. NDH ih je navukla pričom da su poljsko cveće hrvatskog naroda. Onaj muftija, arapin iz Kaira El Huseini namagarčio ih je da se od ustaša premetnu u esesovce. Amerikanci su ih nasukali obmanom da su građani i multikulturalci. A oni, nevini i naivni, potrčali u balije, šuckore, ustaše, SS, zelene beretke, pionire demokratije i ljudskih prava pod fesom i u dimijama. Elem, nisu oni ništa krivi, nego su im sve zlotvori podvaljivali.

Nisu li optuženi Alija i kompanija prihvatili podršku Ćosićevog Foruma za slobodu mišljenja i govora na procesu 1984. i sastanak s beogradskim intelektualcima u „Holidej inu” i srpsko-muslimanski istorijski sporazum i Kutiljerov Lisabonski sporazum i dejtonski ustav. A nije ni da nisu znali u neka vremena da budu bolje komšije nego ijedni drugi i da zajedno natenane kahvenišu, rakijaju, mezete i eglenišu, i nađu se i u belaju jednako kao i u rahatluku. Što jest, jest. No, uvek se nađe neko sa strane da nam se „po..re u ćejf” zajedništva i suživota. Ohrabruju i apeli Tarika Haverića, Sulejmana Tihića, Bisere Silajdžić, na zdrav razum sunarodnika, makar to bilo jednom u deset godina i mada bez pozitivnog odjeka. Najzad, i Andrić, na koga se tako često pozivamo, napisao je: „U Bosni je tanka linija između ljubavi i mržnje.” Ergo, nije je teško prekoračiti u oba smera.

Pravoslavni Srbi ističu da su i bosanski muslimani i hercegovački katolici, potonji Bošnjaci i Hrvati u BiH nastali preveravanjem s pravoslavlja, pa bi onda mogli i da im sve halale u ime zajedničkog porekla i života u državi Nemanjića. Kad su već to učinili Titovi partizani i komunisti koji su opet velikom većinom bili Srbi, zašto ne bi i ovi savremeni. Nije da se i ova generacija Srba ne trudi: auto-put Beograd–Sarajevo, aerodrom u Trebinju, hidrocentrale na Drini, a bile su i vakcine protiv kovida 19 i brašno za Goražde, podrška za srpske opštine u FBiH. Ne bi ih zadovoljilo čak ni da Srbija zvanično kaže da je izvršila agresiju na BiH i genocid u Srebrenici. Ratne reparacije bi, mašala, rado jamili, ali pomirenje ne.

Zašto?! Problem je dublji, istorijski, kulturološki, identitetski. Oni su znali da su verskom konverzijom postali nešto drugo, ali ni sami nisu znali da kažu šta. Ako više nisu Srbi, šta jesu? Iako su kasnije dobili i naciju i državu i jezik, nacija im je promenljivog imena i nedovršena, država na frtalj Bosne jedan kroz jedan nesamoodrživa, krovna BiH nestabilna, fiktivni bosanski jezik neprepoznatljiv. Sve im je nekako nedovršeno, nesigurno, nestabilno, neodrživo. Glavnina njihovog identiteta negativno je definisana u odnosu na Srbe, u nesrpstvu, u kontrasrpstvu i u antisrpstvu, kao negativ na filmskoj traci. Najzad, tu je i narcizam malih razlika, koji uzajamne odnose čini nesnošljivim. Bilo da su panislamisti ili Bošnjaci, Bosanci ili multikulturalci, građanisti ili lokalni frontmeni kolektivnog Zapada, koliko se međusobno razlikuju, toliko su istovremeno jedinstveni u antisrpstvu i ne izuvaju Alijine avlijske nanule sa dve platforme i jednom kožnom prečagom. „Srbi su loš narod”, „Sve zlo je uvek dolazilo iz Beograda”, „Bosna će biti mirna kad Srbija bude dovoljno slaba”, „Srpska je privremeno okupirana teritorija” itd. Neprijatelji Srba su obavezno njihovi prijatelji: Kurtijevi Šiptari, Milovi Montenegrini, hrvatski ratni veterani, albanski premijer Edi Rama. Podržavaju rušenje legalne i legitimne vlasti u Srbiji.

Zbog svega toga, nažalost, sumnjam da je onaj gest dobre volje Suda BiH, sudinice Sene, superveštaka Semira iz sarajevske bolnice da se rekonvalescentu Dodiku produži pošteda stvar muslimanskog merhametluka, hećimske profesionalnosti i etike. Marfi i Šmit, koji neskriveni iza scene kolo vode, nisu muslimani i nisu merhametli, ali dok su oni požurivali da se sudski proces protiv Dodika završi pre nego što se Tramp useli u Belu kuću i započne veliko pospremanje u Stejt departmentu, novom predsedniku su došli na poklonjenje predstavnici „Amazona”, „Gugla”, „Epla”, „Tiktoka”, „Netfliksa”, koji se na Forbsovoj listi nalaze blizu već njegovog Ilona Maska, tako da može komotno da deluje i pre inauguracije. Elem, Bajdenovi diplomatski aktivisti na terenu BiH i domaće marionete izgubili su bitku za vreme.

Vreme bolovanja ističe mu desetak dana po Trampovoj inauguraciji, a njegovi advokati, nakon prekida suđenja dužeg od mesec dana, imaju pravo da traže obnovu procesa i da ga i dalje otežu. Međutim, pobeda u jednom setu nije garancija da je Dodik dobio meč. Niko još ne zna kakva će biti konkretnija Trampova politika u BiH, ali svi se slažu: za Srpsku će biti povoljnija od Bajdenove. Odjeci nove politike Bele kuće neće brzo stići u bosansku zabit balkanske periferije američke imperije, ali nova atmosfera se već širi i među potencijalnim dobitnicima i među gubitnicima smene u Bijeloj kući.

Najzad, postoje i neke kraće i brže veze putem neprotokolarnih i neformalnih ličnih kontakata na margini velikih susreta, ne samo među prijateljima, nego i među neprijateljima, privatne usluge. Oni sigurno misle na Putina i Orbana, a ja na Melaniju, na cipele iz Gradiške, na Zorana Jankovića, večitog gradonačelnika Ljubljane, na bivšeg predsednika Slovenije Boruta Pahora, koji je Džaferoviću, Komšiću i Dodiku bio predložio da se sporazumno razvedu, na činjenicu da je Slovenija prva, možda i jedina postkomunistička zemlja koja je dobila bezvizni režim sa SAD. Pomogli bi Slovenci jer oni, jedini u obe Jugoslavije, nikada nisu bili Srbi.

*Profesor emeritus

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista