Srećna nova 1948.
Фото М. Спасојевић
Jedna od najčešćih opservacija u vezi sa studentskim blokadama i studentskim protestom u širem smislu odnosi se na odsustvo lidera. Za jedne plenumska organizacija ala blokadna kuharica je izraz genijalnosti i autentičnosti protesta. Za druge je to nepobitan dokaz da iza studentskih protesta stoje skriveni akteri koji izdaju naloge i koordiniraju aktivnosti fakultetskih plenuma. Treće stanovište da je reč o anarhičnom, spontanom i neorganizovanom protestu treba odmah odbaciti jer, bez obzira na to što ponekad tako deluje, teško je prihvatiti da iz dana u dan dolazi do spontanog zaustavljanja saobraćaja na više lokacija ili da je moguće neorganizovano ćutanje velike grupe svakodnevno u isto vreme.
Međutim, organizaciona struktura i metodi delovanja samo su najočigledniji elementi nekog pokreta, ali se analiza ne može tu završiti. Pored toga, moraju se imati u vidu ciljevi, ideologija, socijalna baza, resursi, kontekst i na kraju krajeva nenameravane i neočekivane posledice aktivnosti pokreta.
Problem za analizu predstavlja to što ciljevi nisu jasno proklamovani. Zahtevi koji su prvobitno izneti kao povod za blokadu fakulteta predstavljali su tek inicijalnu kapislu i teško da se mogu smatrati ciljevima bilo kakvog pokreta. Neartikulisanost ciljeva za sada predstavlja prednost, ali ubrzo bi se mogla izokrenuti u slabost pokreta. Prednost je što svako od učesnika može sam da učitava razloge sopstvenog učešća u protestima pa to privlači mnoge, a nedostatak je što nepostojanje zajedničkog cilja može da dovede do brzog osipanja tog mnoštva. Naravno sve to važi pod pretpostavkom da je reč o autohtono studentskom protestu. Međutim, ako se prihvati pretpostavka o skrivenim akterima, onda zatajenost jasnih ciljeva ima jasne funkcije. Blokade fakulteta trebalo bi da predstavljaju model za blokadu drugih državnih ustanova; svakodnevni izlazak na ulicu u isto vreme uz sve duže doze ćutanja ima funkciju da disciplinuje učesnike protesta stvarajući od njih slepe poslušnike nevidljive sile, a istovremeno se akumulira negativna energija koja može biti usmerena u bilo kom pravcu; cikličnost vođstva daje, povrh svega, priliku „velikom bratu” da prepozna mlade lidere za neke buduće proteste.
Poput ciljeva nejasna je i ideološka komponenta ovog pokreta. Istina, najčešće se kao osnov legitimiteta ističe pravda i zahtev za pravednim društvom, ali osim toga ne postoji nikakva odrednica šta bi to trebalo da podrazumeva niti se nudi bilo kakva poželjna vizija društva u ekonomskom, kulturnom ili političkom smislu. Za autohtoni studentski pokret bila bi to nepremostiva prepreka, ali za rijaliti kome je cilj da podstakne pažnju javnosti to može biti prednost.
Označen kao studentski, ovaj pokret je to samo manjim delom. U njemu gotovo podjednaku, a u ponečemu i važniju ulogu imaju univerzitetski nastavnici i grupe građana koje su bile deo svih dosadašnjih protesta. Mada ističu da su podrška studentima, te grupe u studentima vide iznenadnog i odlučujućeg saveznika i lučonošu svojih posrnulih političkih nada. Svuda prisutni lideri opozicionih stranaka trude se da ostanu ako ne skriveni a ono neupadljivi plašeći se da opet ne budu optuženi da su urušili proteste. U širem smislu, simpatizeri ovog pokreta su delovi više srednje klase čiji socijalni položaj, mada još uvek veoma solidan, u relativnom smislu stagnira. Reč je ukratko o profesijama koje je obuzeo zao duh beskorisnosti pušten iz boce novih tehnoloških i organizacionih promena savremenog kapitalizma. Tu su naravno i marginalni slojevi, onaj talog svakog društva koji je redovni pratilac svih buna, vođen nadom da bi promene mogle i njima nešto, makar i neodređeno, da donesu.
Ključni resurs ovog pokreta je medijsko propagandna podrška dve televizije, jednih dnevnih novina i jednog nedeljnika i izlivi podrške neviđeni još od vremena antibirokratske revolucije, ali najvažniji resurs su društvene mreže. U materijalnom smislu za sada su očigledne samo donacije hrane i pića koje u značajnim količinama stižu iz „nepoznatih” izvora.
Na kraju treba nešto reći i o kontekstu u kome se ovaj pokret odvija. Relativno stabilna ekonomska i politička situacija u zemlji kao i odsustvo represije od strane vlasti ne pogoduju širenju pokreta. Iz tog razloga postoji snažna propagandna aktivnost društvenih mreža i pojedinih medija koji šire lažne vesti kako bi podstakli histeriju i izazvali iracionalne reakcije stanovništva, što im, osim u pojedinačnim slučajevima, za sada ne polazi za rukom.
Ako se posmatraju kao deo autonomnog studentskog pokreta – mada stvaraju određenu nervozu u vladajućim krugovima i bes dela građana u užem jezgru dva najveća grada – blokade i protesti nemaju potencijal da se prošire. Razlog tome je odsustvo jasno postavljenih ciljeva i alternativne vizije poželjnog društva. Pored toga, simboli i način delovanja koji su preuzeti iz arsenala opozicionih političkih stranaka kompromituju njegovu autentičnost i svode ga na dodatak ili štit za stranačke političke aktivnosti. Ideološka neodređenost ugrožava legitimitet pokreta jer niko pa ni studenti nemaju monopol na pravdu. Za jasnije legitimisanje potrebno je jasnije definisanje onoga što se hoće postići. To bi, međutim, ugrozilo i podelilo studentske aktiviste i oslabilo unutrašnju solidarnost demonstranata, a protivnicima protesta dalo jasnije mete.
Međutim, ukoliko se, što je realnije, sagledaju kao deo takozvane obojene revolucije, blokade fakulteta imaju određeni potencijal koji još uvek nije iskorišćen i otuda stalno izmišljanje novih razloga da se one produže. To naravno za nenameravanu posledicu može imati pregrupisavanje u redovima vladajuće garniture koja će umesto dosadašnje inkluzivnosti poći putem ekskluzivnosti i jačanja unutrašnjih redova. To bi kao posledicu moglo imati otvorenije sukobljavanje dva politička bloka. Ishodi, u zavisnosti od odnosa snaga, mogu biti ili jačanje konzervativnih struja u okviru vladajuće stranke i zauzimanje novog političkog kursa kao što je to bio slučaj nakon studentskih protesta 1968, ili podsticanje i rasplamsavanje sukoba unutar Srbije kakvi su viđeni od Libije, preko Sirije do Ukrajine. Tek u toj fazi se može očekivati, opet u zavisnosti od odnosa snaga, uključivanje onih koji stoje iza kulisa aktuelnih protesta. Za studente nijedan od ova dva ishoda nije povoljan. To, nažalost, iz svoje žablje perspektive, ometani najboljim namerama i čestitim uverenjima sada ne mogu da vide.
Jedini način da se ovi mračni scenariji izbegnu je muzika, kao i slični kulturni projekti koji nadilazesve podele i jačaju kolektivni duh. Muzika i kultura koje nisu u funkciji političkih ambicija i simpatija njihovih izvođača, već one kojesu samoj sebi svrha. To je pokazao i novogodišnji koncert novoosnovane Srpske filharmonije pod vođstvommaestra Bojana Suđića. Prvog januara je pet hiljada ljudi, nesumnjivo različitih političkih uverenja ipogleda, bilo jedinstveno u ushićenju koje su proizvele kombinacija popularnih klasičnih nota i kombinacija srpskog narodnog nasleđa i klasične muzike.
*Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu