Prvi holo-Srbin
Ne kaže se uzaludno da je najsnažnija na svetu ideja kada dođe njeno vreme. Čežnja i potreba za trodimenzionalnošću u tehnološkom panoptikumu postoji skoro od početka digitalne ere. Ideju holograma je razvio Denis Gabor 1947. godine, britanska umetnica Margaret Benjan je 1970. prva započela sa holografskom umetnošću, a nedavna istraživanja Univerziteta u Arizoni su dovela da otkrića polimera koji omogućava brzo obnavljanje slike holograma.
Negde između ovih uporišnih tačaka potrage za realnim svetlosnim trodimenzionalnim (3D) predmetima ili grčevitom potragom za telesnošću u tehnologiji, smestili su se brojni sitni plesni koraci po muzici starih tehnoloških hitova. Tu se našlo mesta za britansku firmu Musion (www.musion.co.uk), jedinog proizvođača komercijalnih holografskih trodimenzionalnih sistema, uključujući prvi komercijalni holo-projektor Eyeliner, ali i za brzi razvoj industrijske upotrebe holograma koji nas danas okružuju na platnim karticama, mobilnim telefonima, kućnoj tehnici ili pakovanjima kalodonta, za Laboratoriju za kvantnu optiku i lasere Instituta za fiziku u Zemunu i našeg najistaknutijeg holo-naučnika dr Dejana Pantelića, za prvog srpskog proizvođača industrijskih holograma firmu „Fotometrik” i za obnovljeno svetsko interesovanje za holo-umetnost (na primer, www.holocentar.org).
Da ne zaboravimo prvog holo-Srbina, holografsku projekciju Mihajla Pupina na prošlogodišnjoj proslavi „Telekoma”, koju je uradila već pomenuta firma Musion.
Hologrami su i dalje „prozori” u trodimenzionalni svet, koji samo virtuelno postoji iza površine na kojoj se projektuje, još zavise od komplikovanih i skupih tehničkih uslova, od uslova fizičkog okruženja (tamne prostorije, uglovi posmatranja), a ponajviše od čoveku prirođenog stereoskopskog vida. S druge strane, holografija je doživela krizu umetničkih impulsa od osamdesetih naovamo, pošto je proglašena nekom vrstom kiča. Svakako da igrarije sa hologramima na „Eplovim” mobilnim telefonima ne doprinose ozbiljnosti i potencijalnom značaju holografije. Daleko je još vreme holograma princeze Leje iz „Zvezdanih ratova” ili da na holografskoj televiziji „prisustvujemo” nekom meču Novaka Đokovića.
Ali se pomanja isti obrazac koji prati digitalnu tehnologiju. Otkriće negde zagubljeno u prošlosti, pa nanovo otkriveno kada komercijalna potreba pronađe nove motive, kotrljanje kroz umetničke sfere i institucije sve dok ne pristignu poslovne kompanije, početak upotrebe u medijima i industriji zabave, pa tek onda protezanje na ozbiljnije oblasti. A u svesti ljudi, taj proces se kreće od prizivanja tehno-duhova u tamnim, zakučastim sobama umetnosti, preko nevidljivog širenja kroz profanu upotrebu, sve do medijskih senzacija. Tako se u holografskom obliku na jednom sastanku pojavio britanski princ Čarls, nedavno poznata američka voditeljka CNN-a usred Obama-Mekejn kampanje, najposle, i Mihajlo Pupin u „Sava-centru”.
Dotični obrazac govori i o kontraverzama u forumaškoj javnosti koje prate i ovu tehnologiju. Sporo i tegobno porađanje novih tehnologija, pa i holografske, nije ništa novo. Svedoci smo podjednako čuda i izneverenih nada. A dugotrajna neizvesnost holografije samo može da posvedoči o ogromnom značaju koji ima telesnost za čoveka digitalne ere.
Čini se da će se i dalji razvoj kretati između dva pola: holografije i virtuelnih svetova. Ili je to jedno te isto.