Država nije treći roditelj

Aleksandra Petrović

12. 01. 2025. 16:23

(Фото лична архива)

Većina srednjoškolaca nije punoletna, ali aktivno učestvuje u izražavanju svog stava zbog pogibije 15 građana pod nadstrešnicom u Novom Sadu, među kojima je i dvoje njihovih vršnjaka. Učenici srednjih škola obustavili su nastavu, podržali studente u blokadi, a zatim išli u škole kada je Ministarstvo prosvete proglasilo prevremeni raspust. Tada je narodni poslanik Vladimir Đukanović izjavio da su „deca vlasništvo države”. Imaju li mlađi od 18 godina pravo da slobodno izraze svoje mišljenje i protest i mogu li biti nečije „vlasništvo”? O tome smo razgovarali sa dr Urošem Novakovićem, profesorom Pravnog fakulteta u Beogradu, stručnjakom za porodično pravo i prava deteta.

– Konvencija o pravima deteta predviđa u članu 15 pravo na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja. Deca imaju pravo da izraze svoje mišljenje i da blagovremeno dobiju sva obaveštenja koja su im potrebna za formiranje mišljenja. To im garantuje naš Porodični zakon, u članu 65, ali i Konvencija UN, koja predstavlja temeljni međunarodni dokument u oblasti prava deteta i daje im nesporno pravo da se mirno okupe i da protestuju ukoliko smatraju da su im neka prava ugrožena ili da podrže svoje vršnjake, ali i malo starije – studente koji su na fakultetima povodom tragedije u Novom Sadu.

 

Da li postoje ograničenja ovih prava, bilo da je reč o uzrastu ili načinu izražavanja mišljenja?

Samo u nekim ekstremnim situacijama ova prava mogu biti ograničena, na primer, ako se time ugrožava javna bezbednost ili javni moral. Deca koja se okupljaju ispred svojih škola i gimnazija čine to na jedan dostojanstven, miran način, ne ugrožavajući prava drugih. Pravo dece na izražavanje mišljenja nije ograničeno na neka određena pitanja niti u odnosu na uzrast, već „u skladu sa godinama i zrelošću deteta”. Dakle, ako dete ima određenu zrelost, ono ima pravo da iskaže svoje mišljenje o bilo kom pitanju, a ovde je sada tema odgovornosti zbog gubitka ljudskih života. Deca i mladi ljudi su čak u ovoj situaciji pokazali veći stepen zrelosti i ozbiljnosti u odnosu na odrasle osobe, time što su ukazali da institucije nisu pravovremeno i adekvatno reagovale. Jer, da jesu, verovatno se deca ne bi ni udruživala niti bi iskazivala mišljenje u javnom prostoru, na šta nesporno imaju pravo. Na taj način deca ukazuju da će kada odrastu biti savesni nosioci nekih društvenih ili javnih ovlašćenja i funkcija.

U svojoj kolumni u „Politici” Đukanović je kasnije objasnio da njegova izjava nije bila dobro shvaćena i precizirao da je govorio zapravo o ulozi države kao „trećeg roditelja”.

Država nije treći roditelj. Država ima obaveze prema deci ukoliko su roditelji potpuno lišeni roditeljskog prava i ukoliko dete nema roditelje. Ako dete ima roditelje, oni po slovu zakona vrše roditeljsko pravo i do punoletstva deteta odgovaraju za njegove postupke. Roditelji imaju isključivo pravo da vaspitavaju svoje dete, u skladu sa vrednostima koje su usvojene, pre svega, u porodici, a zatim i u društvu. Ako je država zaista zabrinuta za decu i želi da bude izvestan „roditelj”, trebalo bi da se pobrine da deca ne budu u medijskom javnom prostoru izložena tolikoj količini nasilja i štetnim sadržajima koji svakodnevno dolaze se medija, kao što su rijaliti programi.

Imaju li deca obaveze prema državi?

Danas u savremenom svetu se neopravdano insistira samo na pravima deteta. Deca ne smeju da vrše krivična dela niti da prouzrokuju štetu. Ona treba da imaju i neke obaveze i odgovornosti, u skladu sa tradicionalnim vrednostima, ali ne mogu da budu ničija svojina, kao ni odrasli ljudi. Dete predstavlja subjekt, a ne objekt nečijeg prava.

Postoje li obaveze države prema deci usled kolektivne traume posle masovnog ubistva u školi?

Država koja bi htela da bude „treći roditelj” pokazala je kroz školski sistem da deca nisu zaštićena tamo gde treba da se osećaju najsrećnije i najsigurnije. Posle godinu i po dana od te nezapamćene tragedije javlja se neko ko će da kaže da decu treba uzeti od roditelja i da država treba da bude ta koja će da vrši roditeljsko pravo, da su oni svojina države. To je totalni paradoks.

Imali smo priliku da vidimo decu u predizbornim televizijskim reklamama, ali i na političkim skupovima. Šta se može smatrati zloupotrebom dece u javnom i političkom životu?

To je dobro pitanje jer vidimo da postoje dvostruki standardi. Kada se deca mirno okupljaju i izražavaju mišljenje o određenim pitanjima koja se tiču njih, onda se kaže da su ona „zloupotrebljena”. S druge strane, imate politički slogan „Za našu decu”, a onda se dogode tragedije u kojima stradaju deca. Videli smo da u nekim reklamama učestvuju deca od sedam-osam godina, zajedno sa političkim liderima, vrlo dobro znamo kojim, i to se ne smatra zloupotrebom dece. Pritom je u tim reklamama bilo jedno dete, ili dvoje-troje, a sada je u pitanju hiljade i hiljade dece, koja su udružena i koja zajednički izražavaju svoje sopstveno mišljenje.