Zbogom Kanado, odoh u Panamu
(Пиксабеј)
„Jedva čekam da dođete. Ovde je grozno, nezaposlenost velika, Kanađani su svi izveštačeni sa usiljenim osmehom. Ali, jedva čekam da dođete,“ reče naša kuma u jednom dahu kad je saznala da smo dobili vizu.
Jedan od najboljih studenata tehnološkog fakulteta, nikad nije našla posao u struci, što zbog „groznih i usiljenih" Kanađana, što zbog nedostatka želje da se prilagodi, da nauči da se osmehne, da prećuti kad joj se nešto ne sviđa i da udeli kompliment kad joj se nešto sviđa.
Vremenom je svakovečernji „tips" ili bakšiš izgubio sjaj i kumi je život u Torontu postao nemoguć, pa je kuma otišla.
Svima je bilo čudno kad sam krenuo niz ulicu, jedno 20 blokova, i u svakoj radnji i restoranu tražio posao. Ređali su se komentari: „Šta ti to treba?", „Samo tebe čekaju" i slično. Takve smo komentare dobijali i u Beogradu pre odlaska: „Samo im vi trebate."
Međutim, ovdašnje vlasti pomognu kreditom da za završi škola, a traženje posla uglavnom na kraju urodi plodom. Prilagođavanje kulturološkim normama daje rezultate, povišice i unapređenja, i naplati se težak rad sa početka. Ipak, čovek se zapita – da li je sve vredelo?
U Kanadi smo stranci, bilo da imamo kuću ili ne, bilo da imamo ušteđevinu ili ne. Deca su nam Kanađani i na predlog da studiraju u Srbiji kažu da je to korak unazad, zar ne. Argument je vrlo solidan, ipak je Kanada u vrhu država po kvalitetu svega).
U Kanadi, kada dete ode kod školskog psihologa, roditelj o tome neće čuti ništa, osim ako dete samo ne kaže. U Kanadi, kada vlada kaže: „Ne preporučujemo da se putuje, tj. putujte samo ako baš morate. " Kanađani slušaju i nije im jasno ako im kažeš da je to samo preporuka, da nije naredba, te se ne moraju povinovati istoj.
U Srbiji smo takođe stranci. Naše misli su oblikovane na neki drugi način. Nama nije jasno zašto u službenu zgradu koja je plaćena od poreskih para može samo da se uđe sa dugim nogavicama, jer kao, ne poštujemo institucije. A institucije, koje su uzgred tu isključivo zarad nas, ne poštuju nas.
Onda vidimo da i naši prijatelji u Srbiji misle da to tako treba. Nama nije jasno zašto se svi stalno svađaju, zbog čega ne postoji kulturna diskusija u javnom domenu.
Kanađani svakog vole, dok ne dođe na red da se to pokaže delima. Ovde će ti svako reći da te voli, ili da ti je dobar drug, najbolji drug, ali ga ne pozivaj da ti pomogne da poneseš kauč na drugi sprat kuće. Gledaće te čudno jer za to platiš nekoga.
Svi znaju da se izlasci planiraju nedeljama unapred, ogromna su rastojanja, samo je Toronto oko 40 km u prečniku. Osim ako niste te sreće da vam je najbliži komšija takođe i prijatelj.
I tako prođe 30 godina, neki su se vratili, neki su postali pravi Kanađani, a neki, verovatno većina, postali su ljudi bez domovine. Zimu više ne mogu da podnesem. Angažovao sam advokate da mi srede vizu za Panamu.
Postao sam Panamac, ali o tome drugom prilikom.
Miroslav Stefanović, Toronto
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je mojzivot@politika.rs
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika