Znaci slinavke i šapa
Превентивна мера је спаљивање угинулих животиња (Фото: „Википедија”)
Slinavka i šap je zoonoza, zarazna bolest životinja i ljudi. Od nje obolevaju goveda, ovce, svinje i koze – papkari. Raširena je po svetu, a kod nas se javila 1996. godine na Kosovu i Metohiji – u Gnjilanu i okolini – kada je bila angažovana i Republička veterinarska inspekcija.
Uzročnik bolesti je virus, koji se javlja u sedam tipova s varijantama. Otporan je i u spoljnoj sredini ostaje aktivan duže vreme. U smrznutom mesu može da živi i više meseci. Dezinfekcionim preparatima i natrijum-hidroksidom može se brzo uništiti.
Bolest se prenosi direktnim dodirom u staji, na pašnjaku, otkupnom mestu, pa i na sajmovima stoke. Najvažniji izvori zaraze su bolesne životinje u akutnom stadijumu bolesti. Virus se izlučuje pucanjem mehurića iz usta, slinom, zatim mlekom, mokraćom, balegom, preko zaražene hrane i vode, priborom se prenosi na zdrave životinje, a tu je i čovek koji je sa životinjama u kontaktu. Bolest mogu preneti i psi lutalice, mačke i živina, pa i ptice, iako nisu prijemčive za bolest. Obolele životinje mogu mesecima izlučivati virus i zato ova bolest spada u eksplozivne zaraze. Virus se od zaraženih papkara unosi kroz usta, hranom i vodom, prenoseći se tako na zdrave životinje i brzo se širi.
Prvi znak bolesti kod goveda je povišena telesna temperatura, koja dostiže i 41 stepen Celzijusa i traje dan–dva. Apetit je smanjen, a preživanje retko i usporeno. Slinjenje je u početku slabije, a sluzokoža usta crvena. Zatim se na desnima, tvrdom nepcu, jeziku i s unutrašnje strane sluzokože usta pojavljuju mehuri veličine oraha ili kokošjeg jajeta, koji posle jedan do tri dana pucaju, a na njihovom mestu ostaju erozije – plitke površinske rane. S pojavom mehura životinja počinje jako da slini, a mehuri se istovremeno pojavljuju i na koži, kao i na području između papaka, po kruni papaka (šap) i sisama.
Kad nastanu mehuri, temperatura se vraća u normalu. Životinja leži, žedna je, otežano diše ako se mehuri razviju na plućima i mlečnost opada do 80 odsto. Iz ovakvog stanja do ozdravljenja je potrebno da prođu tri do četiri nedelje, dok smrtnost iznosi od dva do tri odsto.
U lakšim slučajevima bolesti temperatura je malo povišena i osip slabo izražen, a javljaju se kod primitivnih rasa goveda (buša, podolsko goveče) i kad je reč o slabijim varijantama virusa.
Međutim, kod periakutnog (brzog) toka bolesti obolelo grlo ima visoku temperaturu, dobija dijareju, deluje potišteno. Smrtnost kod ovakvog oblika bolesti iznosi 50–70 odsto, a bolesna životinja ugine za 20–30 časova.
Dijagnoza bolesti postavlja se u laboratoriji reakcijom vezivanja komplementa. Kada se životinje drže u nehigijenskim uslovima na njihovoj koži nastaju erozije uz sekundarne infekcije s pojavom čireva, nekroze (odumiranja) tkiva i apscesa (gnojnih tvorevina), a ako se pojave na papcima oni otpadaju i javlja se septikemija s upalom zglobova.
Kod ovaca, svinja i koza simptomi su slični kao kod goveda, ali imaju blažu formu.
Da bi se bolest sprečila obolele životinje drže se u karantinu, a nekada se i ubijaju i neškodljivo uklanjaju. Na snazi je zabrana kretanja ljudi u zaraženom području, uspostavljanje dezinfekcionih barijera, kao i preventivna vakcinacija zdravih životinja.
Stradimir Martinović,
republički veterinarski inspektor u penziji, Vrbas