Ti­he go­di­ne sa­mo­će

18. 01. 2025. 11:05

(Фото из колекције Био једном један Београд)

Dža­ba ti bo­gat­stvo ako se ne vi­di. Mo­glo bi se na­slu­ti­ti da je to bi­lo ono či­me se ru­ko­vo­dio knjaz Mi­loš ka­da je na pe­ri­fe­ri­ji va­ro­ši, ona­mo pre­ma Sav­skoj ma­ha­li, sa­gra­dio svoj pr­vi ko­nak u Be­o­gra­du. Gde je sve ži­veo u me­đu­vre­me­nu, od pre­da­je Tur­ci­ma po­sle pro­pa­sti Pr­vog srp­skog ustan­ka pa do iz­grad­nje zda­nja da­nas po­zna­tog pod ime­nom Ko­nak kne­gi­nje Lju­bi­ce, ne zna se; sem u vre­me iz­bi­va­nja iz gra­da u to­ku Dru­gog ustan­ka ili kad je pla­ni­rao da Kra­gu­je­vac pro­gla­si pre­sto­ni­com, isto­ri­ja to ne be­le­ži.

U vre­me ka­da je pred­u­zi­ma­ču Ha­dži-Ni­ko­li Živ­ko­vi­ću iz­dao na­re­đe­nje da pro­na­đe maj­sto­re i poč­ne sa iz­grad­njom ko­na­ka, ali ta­ko da bu­de u do­me­tu tur­skih to­po­va sa Be­o­grad­ske tvr­đa­ve, ovla­stio je sta­ri­jeg bra­ta go­spo­dar-Je­vre­ma da srp­ski deo va­ro­ši pro­ši­ru­je ka Vra­ča­ru i Pa­li­lu­li, a što da­lje od ne­pri­ja­telj­skih ni­ša­na. Jer, iz­grad­njom dvo­ra ta­ko­re­ći pod tvr­đa­vom pri­zna­vao je Tur­ci­ma va­zal­stvo, ali im je, isto­vre­me­no, ši­re­njem be­o­grad­ske va­ro­ši da­lje od gra­da slao po­ru­ku da se od po­da­ni­ka za­čas mo­že pre­met­nu­ti u lju­tog pro­tiv­ni­ka sprem­nog na bes­po­šte­dan rat.

Ali, ovo ni­je pri­ča o mu­droj po­li­ti­ci, lu­ka­voj di­plo­ma­ti­ji i osi­o­noj vla­da­vi­ni, već o – ko­na­ku.

Gra­đen je od 1829. do 1831. go­di­ne; maj­sto­ri su naj­ve­ro­vat­ni­je bi­li Ja­nja Mi­haj­lo­vić i Ni­ko­la Đor­đe­vić, isti oni ko­ji su od­mah po za­vr­šet­ku ovog zah­tev­nog po­sla po­če­li sa grad­njom dru­gog Mi­lo­še­vog ko­na­ka, onog u Top­či­de­ru (u ko­jem se, iz­me­đu osta­log, vo­di­la unu­tra­šnja po­li­ti­ka Sr­bi­je, ali i ne­ki knja­že­vi „mu­ški po­slo­vi”).

U svom ko­na­ku, na­do­mak Ka­le­meg­da­na, okru­že­na si­no­vi­ma Mi­la­nom i Mi­ha­i­lom i sa ne­što ma­lo slu­žin­ča­di, sa­mo­va­la je kne­gi­nja Lju­bi­ca. Otu­da mu je na­rod na­de­nuo ime ko­je, evo, tra­je i da­nas.

Mo­žda je baš gri­ža sa­ve­sti na­gna­la knja­za da za to uto­či­šte po­ro­di­ce do­bro odre­ši ke­su: bi­lo je to za ono do­ba ve­le­lep­no ras­ko­šno zda­nje gra­đe­no u srp­sko-bal­kan­skom sti­lu, sa oslon­cem na ori­jen­tal­nu ar­hi­tek­tu­ru, ali i s ne­kim de­ko­ra­tiv­nim or­na­men­ti­ma ti­pič­nim za kla­si­ci­zam, što je slu­ti­lo sna­žni­ji uti­caj Evro­pe u umet­no­sti i u du­hov­nim stre­mlje­nji­ma još mla­de srp­ske dr­ža­ve.

Na ovom zda­nju iz­ve­de­na su ne­ka ge­ni­jal­na teh­nič­ka re­še­nja, kao što su si­stem „cen­tral­nog gre­ja­nja” to­plim va­zdu­hom ko­ji se gre­jao u lo­ži­o­ni­ci ama­ma, ce­vo­vod za „kli­ma­ti­za­ci­ju”, vo­do­vod, pa čak i i ka­na­li­za­ci­ju ko­ja je op­slu­ži­va­la „en­gle­ske vo­de­ne klo­ze­te” (ne­što od ovih ino­va­ci­ja sa­ču­va­no je do da­nas, ma­da odav­no ni­su u funk­ci­ji).

Upr­kos po­stav­ci Mu­ze­ja gra­da sme­šte­noj u Ko­na­ku ko­ja na­go­ve­šta­va da je zda­nje bi­lo opre­mlje­no evrop­skim na­me­šta­jem, zna se da je i da­lje odi­sa­lo ori­jen­tal­nim sti­lom: od min­der­lu­ka i so­fra, do ode­će i po­su­đa. Deo opre­me Ko­na­ka i ne­što lič­nih stva­ri knja­za Mi­lo­ša i kne­gi­nje Lju­bi­ce i da­nas se bri­žlji­vo ču­va u ma­na­sti­ru Vra­ćevš­ni­ca na­do­mak Gor­njeg Mi­la­nov­ca, ali ku­sto­si ko­ji su opre­ma­li Ko­nak po sve­mu su­de­ći s tim ni­su bi­li upo­zna­ti.

Po­tra­ja­lo je to ne­pu­nih je­da­na­est go­di­na. U me­đu­vre­me­nu, knjaz je dao da se u bli­zi­ni Ko­na­ka, na me­stu gde se do ta­da na­la­zi­la cr­kvi­ca-brv­na­ra, upra­vo u bli­zi­ni Def­ter­da­re­ve dža­mi­je ko­ju je va­lja­lo da za­se­ni, iz­gra­di ve­le­le­pan sa­bor­ni hram po­sve­ćen Sve­tom ar­han­đe­lu Mi­ha­i­lu: Sa­bor­na cr­kva u Be­o­gra­du gra­đe­na je od 1837. do 1840. go­di­ne, a po pro­jek­tu Ada­ma Fri­dri­ha Kver­fel­da, po­zna­tog ar­hi­tek­te iz Pan­če­va. U njoj su, uz ne­ko­li­ko srp­skih mi­tro­po­li­ta i ar­hi­je­re­ja, sa­hra­nje­ni go­to­vo svi čla­no­vi di­na­sti­je Obre­no­vić, a pre njih Do­si­tej Ob­ra­do­vić i Vuk Ste­fa­no­vić Ka­ra­džić.

Sam knjaz ni­je do­če­kao za­vr­še­tak iz­grad­nje i pr­vu li­tur­gi­ju za­to što je ab­di­ci­rao 1839, a na upra­žnje­ni tron je pr­vi put za­seo nje­gov mla­đi sin Mi­ha­i­lo, da na­sta­vi oče­vo de­lo uti­ru­ći već ta­da Sr­bi­ji „put ka Je­vro­pi” (što mi od­ne­kud zvu­či po­zna­to?!).

Ka­da je 1842. go­di­ne vla­dar Sr­bi­je po­stao mla­di knez Alek­san­dar Ka­ra­đor­đe­vić a Obre­no­vi­ći na­pu­sti­li kne­že­vi­nu, Ko­nak me­nja na­me­nu, da ni­ka­da vi­še ne po­sta­ne dvor. U nje­mu je bio sme­šten Li­cej, Ka­sa­ci­o­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, Umet­nič­ki mu­zej, Cr­kve­ni mu­zej, Dom sta­ra­ca i sta­ri­ca, pa Za­vod za za­šti­tu kul­tur­no-isto­rij­skih spo­me­ni­ka Sr­bi­je i ko­je­šta dru­go. Da­nas to zda­nje ko­ri­sti Mu­zej Be­o­gra­da.

Ko­nak kne­gi­nje Lju­bi­ce jed­no je od naj­sta­ri­jih sa­ču­va­nih stam­be­nih zda­nja u Be­o­gra­du, iako za so­bom ima „sa­mo” 195 go­di­na. To je po­sle­di­ca isti­ne da pre­sto­ni­cu ni­je op­se­dao ni­ti ru­šio sa­mo onaj ko je žu­rio na voz, ali i za­to što ni sa­mi ni­smo bi­li pre­te­ra­no mi­lo­sti­vi pre­ma nje­noj du­goj, vi­še­mi­le­ni­jum­skoj isto­ri­ji i tra­di­ci­ji.