Malograđani u srpskoj politici
Новица Коцић
Postoji jedan poseban sloj društva koji igra ulogu na političkoj sceni Srbije, mada se retko otvoreno angažuje: nazvaćemo je politička malograđanština (malograđanština uopšte).
Politički malograđani sami sebe određuju kao pripadnike „pristojne” Srbije, s obaveznim epitetom „normalni”.
Po standardu života i obrazovanju tek donekle su se izdvojili od „mase” – uglavnom zahvaljujući nekadašnjim privilegijama života u socijalizmu – pa tranzicione gubitnike gledaju „odozgo” i s prezirom. Nedovršeni kao intelektualci, sami nisu u životu mnogo postigli, ali „da im dedi nije sve nacionalizovano” ko zna gde bi im bio kraj. Često su to konvertovani komunisti i stoga najoštriji kritičari socijalizma.
To im ipak ne smeta da, zahvaljujući ostacima svoje etatističke svesti, očekuju da im država rešava sve probleme. Prema državi, generalno, imaju maćehinski odnos koji se ogleda u tome što je neprekidno kritikuju i uvek pomalo varuckaju.
Politički malograđanin je stalno nečim nezadovoljan i često svoje lične frustracije, unutrašnji jad i jed, potiskuje, racionalizuje i prikazuje kao zalaganje za opšte društveno dobro. Političke stavove i uverenja formira bez promišljanja, tako što ih pokupi negde usput i uzgred, uzima ih „u paketu”, pošto mu oni služe kao svojevrsna ulaznica u „posvećene” socijalne krugove (krug dvojke?) čiji društveni status misli da zaslužuje i priželjkuje sebi da obezbedi.
Na ovaj, konformistički, način, prateći modu i trendove, on usvaja i političke ideologije (ako ih uopšte ima). Komunisti, nacionalisti, neoliberalni globalisti – sa stanovišta svog unutrašnjeg psihološkog i spoljašnjeg lukrativnog poriva da se uvek pripada „pobedniku” – njemu su svi isti, isti, i isti. Malograđanin se uglavnom politički informiše posredstvom neproverenih glasina i sočnih tračeva. U tu svrhu redovno odlazi na svoje „nezavisne medije”, po dnevnu dozu adrenalina. A kad je već tamo, redovno prisustvuje seansama dvominutne personalizovane mržnje, fokusirane na arhetipskog Neprijatelja (koje opisuje Orvel).
I, obavezno, na siromaha diže nogu. Njegov dogmatski „tiket-mentalitet”, rigidnost mišljenja i generalna predrasudnost, onemogućavaju mu da stekne realnu sliku o političkoj i društvenoj stvarnosti, pošto ih posmatra selektivno: primećuje samo ono što može da potvrdi njegova predubeđenja, a prenebregava sve što bi moglo da ih opovrgne. Stoga, to što traži obično i nađe. Tako ispada da je uvek u pravu. Kao večiti „saputnik” popularnih političkih trendova, politički malograđanin, tek ponekad, kad mu je baš dosadno, umesto u kafić ili šoping mol, ode u šetnju – na ulične proteste opozicije. Da bi napravio „selfi” s nekim od trenutno popularnih političkih selebritija.
Sloj političkih malograđana misli da su, za razliku od nas ostalih, zaslužili da budu Evropejci – a da im mi to ne damo. Generalno, u svemu su odrođeni. Dok se „prosti puk” tvrdoglavo drži odbrane nekih (tradicionalnih) vrednosti, oni se radosno prepuštaju „nihilističkoj ispraznosti konzumerizma”. Dok se „sendvičari” većinski zalažu za očuvanje suvereniteta i integriteta države, među malograđanima vlada prava pomama za hrvatskim pasošima i očajnička potraga za babama Mađaricama, ne bi li našli uhlebljenje u Evropskoj uniji, pre ili bez nas. Dok „stoka” jasno pravi razliku između države i vlasti, oni se ne libe da kolju vola zbog kile mesa.
O sebi imaju nerealno pozitivnu sliku koju, kako veruju, nepovratno kvari to što pripadaju nama. Ovo objašnjava zašto upravo među njima ima najviše „samomržnje” i nacionalnog „samoponištavanja”. Nije im lako: pripadaju stigmatizovanom i omalovažavanom narodu parija, a želeli bi da budu ili da se osećaju kao arijevci.
Zato, ako čujete „niko kao mi” ili „ovoga nigde nema”, nemojte se varati: oni vas ne hvale, već vas se stide. A ako kažu „svi smo mi g.... (ili psovka po izboru)” nisu prestrogi prema sebi; oni to misle na nas. Ruženje sopstvenog naroda jeste psihološki, simbolički, gest „napuštanja” sopstvene prokažene grupe kada ne postoji mogućnost da iz „ove i ovakve” zemlje stvarno prebegnu u neki „normalan” i više vrednovan svet.
Za malograđane u politici karakteristično je da snažno politizuju svaki iskrsli društveni problem i polarizuju stavove oko politički sasvim neutralnih tema iz svakodnevnog života: od odluke kućnog saveta o opštinskim subvencijama za krečenje fasade („ko stoji iza toga?”), do projekta zdravstvene evidencije školske dece („oni prikupljaju podatke o nama!”).
Politički malograđani su, inače, izgubili kontrolu nad sopstvenom decom, ali je zato imaju nad školom i nastavnicima. Saveti roditelja davno su prestali da budu savetodavna – i postali naredbodavna – tela u školskom sistemu. To najviše dolazi do izražaja u vremenu političke krize u društvu, kada svoju političku ostrašćenost i mržnju agresivno protežiraju i nameću drugima pod parolom „neznanje je (politička) moć”. I na taj način unose razdor i podele među nastavnike i roditelje, moralno kvare sopstvenu decu i traumatizuju decu neistomišljenika.
Upravo ovaj sloj političkih građana glavni je generator teorija skrivenih namera, prenosnik predrasuda i stereotipa i katalizator one toksične društvene klime netolerancije koja već godinama razara naše društveno tkivo, pospešujući podele i netrpeljivosti. Najpogubnije za demokratsko društvo jeste to što je politička isključivost malograđana uspela da zatomi normalne, svakodnevne, razgovore o aktuelnim društvenim i političkim pitanjima u okviru užih socijalnih grupa, koje društvene mreže ne mogu da nadomeste.
Oni su, naime, spremni da i svoje rođake, prijatelje i kumove – ukoliko se s njima politički ne slažu – bace na lomaču na kojoj bi želeli da spale omraženu stranku, političkog lidera ili vlast. Na taj način onemogućava se razmena mišljenja i konstruktivni dijalog između pojedinaca i društvenih grupa koji bi mogli da doprinesu oblikovanju demokratskog javnog mnjenja, tako neophodnog današnjoj Srbiji.
*Socijalni psiholog, profesor univerziteta, u penziji
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista