Zavičaj polako pada u zaborav

31. 01. 2025. 07:07

Призрен (Фото: М. Тодоровић)

Kada se od Prizrena kanjonom reke Bistrice krene u pravcu Štrpca, najveće srpske enklave u Metohiji, u kojoj je ostalo da živi više od 13.000 srpskih duša, na dvanaestom kilometru nalazi se Sredačka župa, u kojoj su od vajkada živeli zajedno stanovnici srpske i muslimanske nacionalnosti. U selu Sredska, centru Sredačke župe, koje sačinjava sedam zaseoka nanizanih na samim obroncima Šar-planine, gde su živeli isključivo stanovnici srpske nacionalnosti, ostalo je da živi jedva desetak srpskih duša u poodmaklim godinama života.

U ostalim selima Sredačke župe, zajedno s muslimanskim življem, svoj prag ostalo je da sačuva jedva pedesetak Srba. I pre 1999. godine ovdašnji Srbi odlazili su iz svog prelepog zavičaja u potrazi za poslom, školovanjem, boljim uslovima života... Oduvek su bili poznati kao vrsni zidari, tesari, armirači, ali i kao lekari, profesori, inženjeri, pesnici, novinari...

Sudbina Srba iz Sredačke župe zadesila je i njihove sunarodnike iz Prizrena i okoline. Danas je u Prizrenu ostalo da živi jedva dvadesetak srpskih duša i njih tridesetak u povratničkom selu Novake. U znak sećanja na svoj rodni kraj, proterani Srbi iz Sredačke župe i Prizrena decenijama su u Beogradu organizovali okupljanja pod nazivom „Srečanijada” i „Prizrensko veče”. Ovi skupovi, koji su organizovani u Domu Vojske Srbije u Beogradu, bili su mesto na kojem su se proterani Srbi podsećali na svoj zavičaj, evocirali uspomene i prisećali se života u njemu.

Međutim, već duže od desetak godina ovakvih okupljanja nema, kao da su proterani Srbi iz ovih krajeva zaboravili na zavičaj. Naravno, ne može se reći da im rodni kraj nije ostao u srcu, što govori i podatak da se veoma često organizuju zajednički odlasci tamo. Ne prođe nijedan verski praznik, a da Prizrenci i Sredčani ne posete svoj zavičaj. Inače, proterani Srbi iz Đakovice, Prištine, Peći i ostalih gradova KiM i dalje se svake godine okupljaju u Domu vojske Srbije u Beogradu, gde evociraju uspomene na rodni kraj.

Miroslav Todorović,

Beograd/Prizren