Ko je oklevetao „Rođaka sa sela"
Hoće biti, neće biti. Ko bi rekao da Serž Bramerc tako pasionirano prati srpsku televiziju, posebno zaplete u igranoj seriji „Moj rođak sa sela“ koja se emituje nedeljom uveče na Prvom programu RTS. Neko mu je dojavio da to ne propušta i čim je stigao u Beograd prvo je pitao koliko ima epizoda i šta će biti sa glavnim junakom, hoće li ili neće u Hag...
Ko je smislio ovu ujdurmu sa serijom „Moj rođak sa sela“ sjajno se dosetio. Nema bolje reklame. Ništa nije tako efektno kao klevetanje a tek zahtev da se skine sa programa! Gledanost se diže do plafona. Šta mislite koliko će gledalaca da prati u nedelju, sledeću, sedmu epizodu od 13 snimljenih. Samo 13? Da li je to dovoljno?
Istina, „Moj rođak sa sela“ je još na samom početku imao fenomenalan rejting od dva miliona gledalaca. Kad se stiglo do šeste epizode, na pola puta, očigledno da je neko procenio da je projektu potreban nov podsticaj u gledalištu. Tome su išle naruku i scene u kojima se podsmehu izvrgava haška predstavnica u liku neidentifikovane dame, a zatim žešće udara i po vojnim i civilnim službama čija je obaveza da pohvataju haške begunce. Ti su kadrovi, inače, najslabije režirani, najmanje ubedljivi, ali vuku priču, inače žanrovski, intrigantne serije.
Na pitanje šta se stvarno krije iza „čaršijskog trača“ i izmišljotine kako Hagu (ne)smeta „Rođak“ može se dati više (ne)ubedljivih objašnjenja. Jedno od mogućih je da generalni direktor „daje sebi na značaju“ jer se odmah oglasio. Sebe predstavlja kao žrtvu spletki i ovim želi da skrene pažnju sa nečeg mnogo ozbiljnijeg što se događa u javnom servisu.
Možda sve to pakuje konkurencija jer su se u programu loše preklopile serije sa seoskim motivima, „Selo gori, a baba se češlja“ i „Moj rođak sa sela“. Kad se tome pridodaju „Seljaci“ na TV Pink – opravdano je čuđenje: čemu to vodi, otkud toliko gomilanje seoskih zapleta? Međusobno upoređivanje nije poželjno. Ko je na šteti, ko koga ugrožava? Ko je nepodoban?
Neki pominju i stare, neraščišćene račune među autorima, visoke troškove, sponzore bez čije pomoći ne bi bilo serija... Uz pohvale da je u teškim vremenima, uz velike napore pokrenuta dramska produkcija, ide i tvrdnja da su serije postale „partijska stvar“, moneta za namirivanje dugova umetnicima koji su dali svoj doprinos u stranačkoj borbi. Pa, razmislite ko je kome rođak, a ko partijski drug... Ne zna Serž Bramerc na šta je nagazio.
UTISAK NEDELjE. – Koga nije protresao „Moj rođak sa sela“ pao je na „Utisak nedelje“ u kojem je gostovao Mlađan Dinkić, ministar ekonomije u Vladi Republike Srbije. Šta i kako je govorio o slučaju direktora beogradskog aerodroma (samo što nije predložio da mu se podigne spomenik pored biste Nikole Tesle) već je detaljno pisano u štampi.
Ostalo je neprimećeno „sestrinsko razumevanje“ voditeljke Olje Bećković. Poznata po oštrini i jezičavosti, naročito prema gledaocima koji se javljaju da glasaju za predloge nedelje, ovoga puta nije bila baš sigurna kakav gard da zauzme, odbrambeni ili napadački. Poklonila mu je emisiju. Ostalo se još uvek prepričava.
PAMTENIK O ŽIVOJINU PAVLOVIĆU. –Kad se govori o nekome koga više nema onda je to pamtenik. Josip Babel je upotrebio staru srpsku reč u naslovu emisije o Živojinu – Žiki Pavloviću, nesuđenom slikaru, piscu i reditelju koji je umro pre deset godina, a čije je i filmsko i književno delo (14 filmova i 30 knjiga) ostalo nedovoljno, sveobuhvatno kritički sagledano.
Kao predložak poslužio je jedini intervju u kameru koji je Žika Pavlović dao 1994. godine a koji je Josip Babel snimio u saradnji sa rediteljem Petrom Cvejićem koga, takođe, više nema. Tada nekorišćeni, ekskluzivni fragmenti sada su dopunjeni iskazima članova Pavlovićeve porodice, kritičara Milutina Čolića, Ružice Sokić, Radoša Bajića i Gorana Milašinovića, uz književne odlomke koje je čitao Petar Kralj i scene iz njegovih filmova.
Bez namere da pravi biografiju, u emisiji „Pamtenik o Živojinu Pavloviću“ autor je sačinio podsećanje na neponovljivo ime srpskog filma, pisca koji je „pisao knjige na principu hemijskih elemenata Mendeljejevog Periodnog sistema“. Bio je „putopisac svoje mašte“ koji je u sve verovao, osim u povratak u mladost i detinjstvo. Prošlost je doživljavao kao izmicanje tepiha, dok se budućnost ne oglašava. Kad se sve sabere, živeo je i stvarao rastrzan između literature i filma i sve što je radio bilo je pretakanje jednog u drugo. Još jednom se pokazalo koliko je dragoceno kad televizija ima i čuva autentičan dokument o ličnostima (i događajima) koji čine našu kulturnu i umetničku baštinu. Nezaobilazno je TV pamćenje.