Tram­pu pred­sto­ji bor­ba za po­vra­tak ugle­da SAD

Slobodan Samardžija

03. 02. 2025. 16:48

Трамп ула­зи у пред­сњед­нич­ки хе­ли­коп­тер ис­пред Бе­ле ку­ће (Фото/ EPA-EFE/Will Oliver)

No­vo­u­sto­li­če­nom ame­rič­kom pred­sed­ni­ku Do­nal­du Tram­pu ni­je la­ko. Iz­bor­na po­be­da je obez­be­đe­na, ali ga če­ka is­pu­nje­nje obe­ća­nja da­tih bi­ra­či­ma. A jed­no od ta­kvih je i ono o okon­ča­nju ra­ta u Ukra­ji­ni. Ne tre­ba sum­nja­ti u že­lju glav­nog sta­na­ra Be­le ku­će da se iz­vu­če iz mu­ka na is­to­ku evrop­skog kon­ti­nen­ta, ali pi­ta­nje je ka­ko to uči­ni­ti, a isto­vre­me­no ne na­ru­ši­ti ugled su­per­si­le.

Pr­vo što tre­ba pri­zna­ti je da će Tramp mo­ra­ti da se pri­la­go­di si­tu­a­ci­ji na te­re­nu. A to prak­tič­no zna­či pri­hva­ta­nje či­nje­ni­ce da je Ukra­ji­na osta­la bez Don­ba­sa, Her­so­na, Za­po­rož­ja i Kri­ma. Da li će osta­ti sa­mo na to­me, za­vi­si­će od ve­šti­ne pre­go­va­ra­ča.

Dru­go, SAD iz sve­ga po­me­nu­tog ne sme­ju da iza­đu kao gu­bit­nič­ka stra­na. A fak­tič­ko sta­nje na­vo­di upra­vo na ta­kav za­klju­čak: Ru­si­ja je ostva­ri­la na­me­ra­va­no, Ame­ri­ka i NA­TO je u to­me ni­su spre­či­li. To je ja­sno i evrop­skim sa­ve­zni­ci­ma i ostat­ku sve­ta ko­ji već po­či­nje da shva­ta da Za­pad ni­je to­li­ko mo­ćan ko­li­ko bi že­leo da po­ka­že.

Tre­će, Ukra­ji­na pre­pu­šte­na sa­moj se­bi ne­ma mo­guć­no­sti za op­sta­nak. Dru­gim re­či­ma, tre­ba joj omo­gu­ći­ti da u mir uđe sa za­slu­že­nim pac­ka­ma, ali bez pre­ve­li­ke gor­či­ne. Sa ak­tu­el­nim pred­sed­ni­kom Vo­lo­di­mi­rom Ze­len­skim to ni­je mo­gu­će. Ukrat­ko, nje­go­vog na­sled­ni­ka mo­ra­će za­jed­nič­ki da od­re­de Va­šing­ton i Mo­skva. Uko­li­ko do­zvo­le da se u sve ume­ša i Lon­don, od ce­log po­sla ne­će bi­ti mno­go ko­ri­sti.

Tramp ne­ma mno­go vre­me­na. Dok god ne re­ši ukra­jin­ski pro­blem ne­će mo­ći pu­nom sna­gom da se ba­ci na ono što je va­žno za Ame­ri­kan­ce, a to je pre­ko­mer­na na­je­zda imi­gra­na­ta, ener­get­sko pre­stro­ja­va­nje, teh­no­lo­ška tr­ka sa sve­tom, vra­ća­nje ugle­da otadž­bi­ne oni­ma ko­ji u njoj ži­ve. Bez ob­zi­ra ka­ko i ka­da u nju do­spe­li.

Vra­ti­mo se Ukra­ji­ni. Kra­jem de­ve­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, u vre­me ubr­za­nog pri­je­ma no­vih čla­ni­ca u NA­TO i EU, uglav­nom onih iz tek ras­pu­šte­nog „Var­šav­skog pak­ta”, sve je bi­lo re­la­tiv­no la­ko. „Ne­po­slu­šne vla­de” su sme­nji­va­ne pre­ko no­ći, sve je re­ša­va­no „obo­je­nim re­vo­lu­ci­ja­ma”, na­rod­nim bu­na­ma, ti­him li­kvi­da­ci­ja­ma, tzv. ne­vla­di­nim or­ga­ni­za­ci­ja­ma pa­re su de­lje­ne ne­šte­di­mi­ce … Svi­ma je bi­lo po­ta­man, sem obič­nim lju­di­ma ko­ji su ne­mo po­sma­tra­li ka­ko im dru­gi me­nja­ju ži­vo­te.

A on­da se mno­go to­ga pro­me­ni­lo. Oni ko­ji su u re­du za „bo­lju bu­duć­nost” bi­li na re­pu, pre svih ne­sreć­ni Ukra­jin­ci, mo­gli su da uoče da ni­je baš sve ona­ko ka­ko im je obe­ća­va­no. Na­rav­no, i oni su pro­šli kroz po­li­tič­ke pre­vra­te (2004. i 2014. go­di­ne), ali pred oči­ma im se uka­za­lo i ono što se u dru­gim slič­nim dr­ža­va­ma već de­si­lo po oba­vlje­nom po­slu. I ne­ki su po­če­li da sum­nja­ju.

Mno­ge na­de su osta­le ne­is­pu­nje­ne. Na­pro­tiv, oti­šlo se u dru­gu kraj­nost, ume­sto de­mo­kra­ti­je de­sio im se – po­vra­tak na­ci­zma. Obi­la­to pot­po­mog­nut upra­vo od stra­ne onih ko­ji su se ne­ka­da pro­tiv istog, ba­rem zva­nič­no, bo­ri­li. Otu­da i vid­no ne­po­ve­re­nje lju­di u sve vla­sti od po­me­nu­te 2004. To je u ve­li­koj me­ri re­zul­to­va­lo i ti­me da se bor­ba pro­tiv ru­skih voj­ni­ka, od fe­bru­a­ra 2022. do sa­da, ne do­ži­vlja­va kao oslo­bo­di­lač­ki rat već sa­mo kao – oba­ve­za.

Po­lju­lja­na je ve­ra i u do­bre na­me­re Za­pa­da. Ne­po­ve­re­nje je po­seb­no kul­mi­ni­ra­lo ovih da­na ka­da im je od stra­ne sa­ve­zni­ka ja­sno sta­vlje­no do zna­nja da će ipak mo­ra­ti da se od­rek­nu de­lo­va svo­je ze­mlje. Za po­če­tak onih ko­ji su pod kon­tro­lom Ru­si­je. Ni za osta­tak ih ne­će mno­go pi­ta­ti. Jed­no­stav­no, ni­su us­pe­li da se iz­bo­re za sop­stve­ni su­ve­re­ni­tet, sop­stve­ne ži­vo­te.

Re­žim Vo­lo­di­mi­ra Ze­len­skog je na iz­di­sa­ju. Rat ko­ji je Ru­si­ja po­kre­nu­la Spe­ci­jal­nom voj­nom ope­ra­ci­jom je iz­gu­bljen. Ukra­ji­na, ona na­sle­đe­na iz vre­me­na SSSR-a, na­šla se na ru­bu op­stan­ka. Če­tvr­ti­na sta­nov­ni­štva je u iz­be­gli­štu. Po­moć iz ino­stran­stva dra­stič­no je re­du­ko­va­na. Da li će ži­te­lji dru­ge po ve­li­či­ni evrop­ske dr­ža­ve mo­ra­ti da pro­la­ze kroz ne­ku no­vu „obo­je­nu”, ili slič­nu re­vo­lu­ci­ju? Na to pi­ta­nje kao da ni­ko ne sme da od­go­vo­ri.

Upra­vo sto­ga tra­ži se re­še­nje ko­je ne­će bi­ti sa­mo pa­u­za za ne­ke bu­du­će su­ko­be. Ali što je naj­tra­gič­ni­je, ni ta­kvo ka­kvo bu­de ne­će bi­ti spe­ci­fič­no ukra­jin­sko, iz­ne­dre­no iz že­lja i po­tre­ba ta­mo­šnjih ži­te­lja. Već na­met­nu­to od stra­ne ve­li­kih si­la: jed­ne ko­ja je ostva­ri­la ve­li­ki deo svo­jih ci­lje­va i dru­ge ko­ja će tek mo­ra­ti da se pri­la­go­di no­vo­na­sta­lim okol­no­sti­ma.

Sa dru­ge stra­ne, bi­ro­kra­ti­zo­va­na Evrop­ska uni­ja, ube­đe­na da je po­li­tič­ki pro­dukt za sva vre­me­na, i sa­ma se sve­la na pro­stor ko­ji va­pi za po­moć. Pre­vas­hod­no od moć­ni­ka sa Za­pa­da. Fa­bri­ke, ne­ka­da­šnji po­nos po­je­di­nih dr­ža­va, pro­da­ju se, ili jed­no­stav­no pre­pu­šta­ju vla­sni­ci­ma iz ze­ma­lja ko­je su do­sko­ro bi­le na „cr­noj li­sti”. U to­ku je bor­ba za pu­ki op­sta­nak.

U ta­kvim okol­no­sti­ma o Ukra­ji­ni ma­lo ko raz­mi­šlja. A Evro­pa je za ovu ze­mlju ve­za­na pup­ča­nom vrp­com. Uosta­lom jed­na­ko kao i sa Ru­si­jom, pa i Bal­ka­nom. Bez po­me­nu­tih ne mo­že pri­rod­no da funk­ci­o­ni­še, da ko­mu­ni­ci­ra sa sve­tom. A u po­tra­zi za mi­rom na is­to­ku kon­ti­nen­ta EU je sa­ma se­be is­klju­či­la iz igre. Slu­čaj­no ili na ne­či­ju ini­ci­ja­ti­vu, mo­ra­će u sva­koj ov­da­šnjoj pre­sto­ni­ci po­je­di­nač­no da raš­či­ste.