Između Tolstoja i Šekspira

04. 02. 2025. 15:12

(Фото: З. Анастасијевић)

Igor Bojović, scenarista, dugogodišnji upravnik Pozorišta „Boško Buha” i umetnički direktor Pozorišta lutaka „Pinokio” preminuo je u 56. godini, preneli su mediji. Dok se brojni glumci i saradnici opraštaju od njega, prisećaju se njegovog dela koje će, kako su rekli, još dugo živeti.

Igor Bojović  je rođen 27. maja 1969. godine u Nikšiću. Autor je brojnih komada za decu i odrasle od kojih su najznačajniji „Izvanjac”, „Happy End”, „Ženidba kralja Vukašina”, „Bajka o caru i slavuju”, „Baš Čelik”, „Petar Pan”, „Mačor u čizmama” i drugi koji su izvođeni na scenama brojnih pozorišta u zemlji i inostranstvu. Autor je i koautor scenarija za igrane filmove „Nož”, „Lavirint”, „Rat uživo”, i TV serija „Snovi od šperploče”, „Dobro veče, deco” i drugih.

Dobitnik je Sterijine nagrade za tekst savremene komedije, 1995, za herojsku komediju „Mačor u čizmama”, Sterijine nagrade za savremeni dramski tekst, 1996, za dramu „Izvanjac” i brojnih drugih, od kojih se izdvaja Zmajeva nagrada za ukupan doprinos dramskom stvaralaštvu za decu koju je dobio 2004. godine.

Bojović je imao veliko iskustvo u rukovođenju kulturnim institucijama. Bio je dugogodišnji predsednik srpskog ogranka UNIMA, najznačajnije svetske lutkarske organizacije, 18 godina bio je direktor i umetnički direktor Pozorišta lutaka „Pinokio”, a pre toga i direktor drame i dramaturg Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici. Od 2016. do 2023. bio je upravnik Pozorišta „Boško Buha” u Beogradu.

– Upravnik živi živote svih zaposlenih, kroz njega prođu energije svih njih, radeći na projektima, na jednom globalnom nivou baveći se pozorištem koje vodi. Veoma odgovoran posao, posebno kada je reč o pozorištu za decu, pošto je to vrsta pozorišta koja je poslednji bastion kulture u našoj zemlji. Mi zapravo ne školujemo samo publiku za pozorište za odrasle, već i građane ove zemlje, i otprilike kada u nekoj državi vidite kakvo je pozorište za decu onda ćete znati i kakva je ta država – izjavio je u jednom intervjuu u vreme kada je postao upravnik Pozorišta „Boško Buha”, dodajući da će se truditi da očuva duh tog pozorišta, drugačijeg od svih ostalih u ovom gradu.

Smatrao je da je kod nas najveći problem nedostatak sistema u kulturi, a da je pokušaj formiranja nekog sistema možda najbolje rešen upravo u pozorištima za decu. „Pozorišta za decu su nekako uspela da se profilišu, da imaju svoj repertoar po kojem se jedna od drugih razlikuju, a istovremeno imaju istu ciljnu grupu”, izjavio je on.

Bojović je dramaturgiju završio 1995. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu kao student generacije. Pohađao je Internacionalnu školu dramaturgije pri Kraljevskom dvorskom pozorištu u Londonu, veliki  deo života proveo je u Parizu. Nije bilo mnogo poznato da je unuk  poznatog slikara Petra Lubarde. Napisao je i scenario za film o njegovom životu, a u jednom intervjuu je rekao da je verovatno od njega delom nasledio ljubav prema umetnosti.

– Moja majka je imala dara za literarno stvaralaštvo, a otac mi je bio profesor svetske književnosti koji je doktorirao baveći se Lavom Tolstojem. Njegova doktorska disertacija nosi naslov „Lav Tolstoj u Srba”. A ja mogu da se pohvalim i da sam dobio ime po ruskom epu „Slovo o polku Igorovu”, koji je moj otac u to vreme prevodio – rekao je tom prilikom.

U svet ruskih klasika uveo ga je upravo otac, a kada je bio u pubertetu, kako je sam objasnio, kada muškarac poništava oca i pokušava da se izbori nekim suprotnim stavovima – otkrio je Šekspira kao nekoga koga je Tolstoj mrzeo, da bi se suprotstavio ocu. Zavolevši i Šekspirovo delo, okrenuo se pozorištu. „S jedne strane ruski klasici, a s druge strane Šekspir i sve ostalo do čega sam kasnije u svom radu došao”, objasnio je on.

Opraštajući se od Igora Bojovića njegove kolege su navele:

„Nadali smo se da će još mnogo stihova izaći iz Igorovog pera, i da ipak neće napustiti ovaj svet u tako mladim godinama. Sigurni smo da će njegovi komadi još dugo živeti na domaćim scenama i da će se još mnoge generacije publike radovati njegovim visprenim opažanjima o svetu koji nas okružuje. Oni koji su ga poznavali malo bliže, pamtiće i njegovu duhovitost i vedrinu koju je širio i van scene.”