Istina o zaduženosti Srbije
Танјуг/Владимир Шпорчић
Novi auto-putevi, škole, savremene bolnice, rekonstrukcija železnice, brzi voz, i drugi brojni infrastrukturni projekti koji se rade u Srbiji, nesumnjivo su doveli do pitanja koliko to utićče na zaduženost zemlje.
Kako piše Vaseljenska, Srbija se, ulažući u infrastrukturu, odgovorno zaduživala za razliku od mnogih zemalja EU, a posebno Hrvatske koja je izgubila kontrolu nad važnim resursima.
Poređenja javnog duga Srbije sa zemljama EU jasno ukazuju da je naša zemlja zadužena daleko ispod proseka dugovanja članica. Ovde treba uzeti u obzir i pogodnosti koje zemlje EU imaju za razliku od Srbije kada je reč o znatno povoljnijim kreditima i uslovima zaduživanja.
Javni dug Srbije iznosi 38,87 milijardi evra, Hrvatska 49,16 milijardi, Slovenija 45,47 milijardi, Mađarska 150, 47 milijardi i Austrija 394,78 milijardi.
Iz priloženih podataka se vidi da je Srbija, ne samo među najmanje zaduženim zemljama u regionu već i na evropskom nivou. Srbija je daleko od „prekomernog duga“ koji može ugroziti ekonomiju dok se državni dug drži pod kontrolom, a sredstva usmeravaju na konkretne projektima koji donose dobrobit svim građanima.
U poslednjih dvanaest godina, Srbija je napravila ogroman iskorak u modernizaciji infrastrukture. Izgrađeno je preko 1.040 kilometara, dok je još 195 kilometara u izgradnji. Izgrađeno je nekoliko mostova, veliki broj škola i bolnica, a započeta je i rekonstrukcija železničke mreže, što je u velikoj meri ubrzalo transport i ekonomsku povezanost.
Autoput „Miloš Veliki“, Moravski koridor, izgradnja najmodernijeg kliničkog centra u Evropi, rekonstrukcija i izgradnja bolnica i bolničkih centara širom Srbije, škole, vrtići, samo su neki od projekata u koje je uložen novac.
Prosečna plata je danas znatno povećana kao i mogućnost zaposlenja i zarade. Industrija se oporavlja, mali i srednji biznisi napreduju, a kupovna moć građana je daleko iznad proseka.
Uprkos negodovanju političkih protivnika aktuelne vlasti koji najčešće govore o zaduživanju i padu životnog standarda, statistika kaže da građani više troše na stanovanje, odeću, tehnologiju, ali i na putovanja, što je najbolji pokazatelj finansijske stabilnosti i poboljšanja životnog standarda.
Kako se Srbija razlikuje od Hrvatske i Slovenije
Srbija je, za razliku od Hrvatske i Slovenije, svoje infrastrukturne projekte finansirala direktnim zaduživanjem, ali uz zadržavanje kontrole nad prihodima. Pored toga, javni dug Srbije je dosta manji nego što je slučaj sa ove dve komšijske zemlje.
Uprkos tome što Hrvatsku ističu kao primer uspešne turističke zemlje, jedan od najvećih projekata u Hrvatskoj – autoput Zagreb–Split, nije u potpunosti finansiran iz državnog budžeta, niti isključivo iz evropskih kredita. Deo sredstava obezbeđen je kroz koncesioni ugovor sa privatnom kompanijom Autocesta Zagreb-Macelj koja je delimično finansirala izgradnju, ali je zauzvrat dobila pravo dela naplate putarine narednih 25 godina. To znači da značajan deo prihoda od auto-puta ne ide direktno u državni budžet već privatnom koncesionaru.
Pored toga, ukupna mreža autoputeva u Hrvatskoj iznosi 1.313 kilometara i radi se proteklih 20 godina, što je tek nešto više od Srbije, koja je u poslednjoj deceniji značajno povećala svoju mrežu auto-puteva. Uprkos tome što je Hrvatska i članica EU i ima za razliku od Srbije povoljnije kredite, ukupni javni dug Hrvatske je za 18 odsto veći od Srbije, odnosno 1,6 milijardi evra. Razlika je i u tome što Srbija zadržava kontrolu nad prihodima od putarina, što je dugoročno održivo.
Na drugoj strani, Slovenija koja je takođe manja i po teritoriji i broju stanovnika, ima javni dug od 70 odsto BDP-a. Iako je ekonomski razvijena, zaduženost je relativno visoka, posebno u odnosu na Srbiju koja ima potrebu za značajno većim infrastrukturnim ulaganjima zbog veličine i regionalne povezanosti.
Zaduživanje samo po sebi nije problem – problem je ako se zaduženi novac troši neodgovorno ili ako ne postoji plan vraćanja. Srbija, naprotiv, svoj dug koristi za projekte koji će se višestruko isplatiti – ne samo kroz direktnu ekonomsku dobit već i kroz bolji kvalitet života za sve građane.