Srp­ska že­na u usta­nič­koj Sr­bi­ji

17. 02. 2025. 17:26

(Фото/ В. Марковић)

Aran­đe­lo­vac – U bur­nom pe­ri­o­du Srp­ske re­vo­lu­ci­je že­ne su igra­le zna­čaj­nu, iako če­sto za­ne­ma­re­nu ulo­gu u bor­bi za oslo­bo­đe­nje od osman­ske vla­sti. Nji­hov do­pri­nos bio je vi­še­struk u usta­nič­kom po­kre­tu. Po­vo­dom Da­na dr­žav­no­sti Na­rod­na bi­bli­o­te­ka „Sve­ti Sa­va” upri­li­či­la je pre­da­va­nje „Usta­nič­ka Sr­bi­ja 1804–1815: Srp­ska že­na u na­ci­o­nal­noj re­vo­lu­ci­ji” dr Uro­ša Še­šu­ma, isto­ri­ča­ra. On je go­vo­rio o ulo­zi že­ne, o nje­nom po­lo­ža­ju u srp­skim re­vo­lu­ci­ja­ma 19. ve­ka. Oslo­nac za ovo pre­da­va­nje je Še­šu­mov rad „Usta­nič­ka Sr­bi­ja: na­rod i ze­mlja”, stu­di­ja ko­ja pra­ti sud­bi­nu Sr­bi­je i de­mo­graf­ske pro­ce­se.

– U vre­me iz­bi­ja­nja Pr­vog srp­skog ustan­ka u Be­o­grad­skom pa­ša­lu­ku ži­ve­lo je naj­vi­še oko 280.000 sta­nov­ni­ka. Mo­žda su po­lo­vi­nu sta­nov­ni­štva či­ni­le že­ne, ko­je su ve­ćin­ski bi­le ne­pi­sme­ne kao i ve­ći­na mu­ška­ra­ca. To je bi­lo vre­me da­hij­ske stra­ho­vla­de, ti­ra­ni­je ka­da se pi­sme­nost mo­gla ste­ći sa­mo u cr­kva­ma i ma­na­sti­ri­ma. I je­dan broj sve­šte­ni­ka je bio ne­pi­smen, ali je na­ci­o­nal­na re­vo­lu­ci­ja do­ve­la do do­la­ska Do­si­te­ja Ob­ra­do­vi­ća i dru­gih obra­zo­va­nih Sr­ba, pa je u Be­o­gra­du osno­va­na Ve­li­ka ško­la – ob­ja­snio je autor ta­da­šnje pri­li­ke pod­se­ća­ju­ći da je ve­ći broj obra­zo­va­nih Sr­ba do­šao iz Hab­zbur­ške mo­nar­hi­je da po­mog­ne svom na­ro­du.

Po­red uče­nih lju­di do­la­zi­li su i rat­ni do­bro­volj­ci. Še­šum je pod­se­tio da je ne­prav­da pre­ma že­na­ma pre Pr­vog ustan­ka bi­la po­vod za po­če­tak re­vo­lu­ci­je, iako se u pe­smi „Po­če­tak bu­ne na da­hi­je” to ne na­vo­di. Sa­li-aga Ru­dič­ki Bik je bio brat Ku­čuk-Ali­je i naj­o­zlo­gla­še­ni­ji u od­no­su pre­ma Srp­ki­nja­ma. U sva­kom se­lu je po­sto­jao han u ko­jem je bio je­dan su­ba­ša sa ne­ko­li­ko pra­ti­la­ca, a u ne­kim de­lo­vi­ma Sr­bi­je za­ve­de­no je čak i pra­vo pr­ve brač­ne no­ći.

– Udar na že­ne, po­red po­ho­te i be­za­ko­nja ko­ji su po­sle­di­ca i sa­me pri­ro­de vla­sti, ve­ro­vat­no je imao i za za­da­tak da iz­vu­če one naj­ne­po­kor­ni­je, jer ako uda­ri­te lju­di­ma na naj­sve­ti­je, na po­ro­di­cu i nje­ne žen­ske čla­no­ve, na­rav­no da će­te iza­zva­ti bunt. De­lo­va­lo je da je duh pot­pu­no ubi­jen jer je strah pa­ra­li­sao srp­sko sta­nov­ni­štvo. Sa se­čom kne­zo­va se pre­vr­ši­la me­ra, ši­ri­la se gla­si­na da će Tur­ci sva­ka­ko sve Sr­be mu­škar­ce po­bi­ti, že­ne i de­cu po­tur­či­ti i ta­ko stvo­ri­ti po­kor­nu ra­ju. Ka­da su Sr­bi shva­ti­li da će sve­jed­no svi bi­ti po­bi­je­ni, di­gao se usta­nak i on­da je strah pre­šao na dru­gu stra­nu. On­da su da­hi­je ima­le raz­log da se pla­še – re­kao je pro­fe­sor Uroš is­ti­ču­ći da se re­vo­lu­ci­ja ra­đa pr­vo u du­hu, a tek on­da po­pri­ma spolj­ne ma­ni­fe­sta­ci­je.

Še­šum je pod­se­tio i na pri­če iz tog pe­ri­o­da kao što su za­vo­đe­nje Tur­či­no­ve se­stre od stra­ne Jan­ka Ka­ti­ća, što je bi­la dr­skost ne­vi­đe­nih raz­me­ra, te ka­ko je pre­ko knji­žev­no­sti u jav­ni dis­kurs ušla za­ro­blje­na Tur­ki­nja, po­kr­šte­ni­ca ob­u­če­na kao mu­ška­rac me­đu usta­ni­ci­ma u Ora­šcu, a na­vod­no je bi­la Ka­ra­đor­đe­va lju­bav­ni­ca ko­joj je Je­le­na, Ka­ra­đor­đe­va su­pru­ga, do­šla gla­ve.

– Že­na u tom pe­ri­o­du ne­ma ni u spi­si­ma, ni u tra­di­ci­o­na­lim na­ra­ti­vi­ma, pa čak ne­ma ni Je­le­ne, Ka­ra­đor­đe­ve su­pru­ge. A že­ne su, za­pra­vo, kroz ceo usta­nak hra­ni­le svo­je mu­škar­ce, ra­di­le mu­ške po­slo­ve, ora­le ze­mlju, ob­ra­đi­va­le, obez­be­đi­va­le hra­nu za po­ro­di­ce i usta­ni­ke. Pri na­pa­du Tu­ra­ka na zbe­go­ve uzi­ma­le su oruž­je u ru­ke i bra­ni­le se kad je tre­ba­lo – za­klju­čio je Uroš Še­šum.