Ki­jev i EU iz­ba­če­ni iz mirovnih pre­go­vo­ra

Slobodan Samardžija

18. 02. 2025. 15:10

Дејство украјинског лансера ракета (Фото/ EPA-EFE/24th Mechanized Brigade)

Slo­bo­dan Sa­mar­dži­ja

Za Ukra­ji­nu, u ovom tre­nut­ku, ne­ma me­sta za pre­go­va­rač­kim sto­lom, slo­ži­li su se Mo­skva i Va­šing­ton. Ni pri­su­stvo Bri­se­la ni­je pre­te­ra­no po­želj­no, ali to će za­vi­si­ti od raz­vo­ja do­ga­đa­ja. Kra­će re­če­no, o po­sle­rat­noj sud­bi­ni Ki­je­va naj­ma­nje će se pi­ta­ti oni ko­ji će tu sud­bi­nu, volj­no ili ne­volj­no, mo­ra­ti da pri­hva­te i spro­ve­du u ži­vot. „Ni­smo do­bi­li ni­ka­kav po­ziv, ni­ka­kve pla­no­ve. Mo­žda oni ne­što sme­ra­ju. Ali nas ni­ko ni­šta ne oba­ve­šta­va. Ne­ma­mo ni­ka­kav pa­pir na sto­lu”, iz­ja­vio je šef ukra­jin­ske dr­ža­ve Vo­lo­di­mir Ze­len­ski.

Iz­gle­da po­ma­lo ne­lo­gič­no, ali ako se zna da je rat ko­ji se na tlu Evro­pe vo­di već pu­ne tri go­di­ne, u stva­ri, po­sred­ni su­kob SAD i Ru­si­je, on­da je sa­svim pri­rod­no da o nje­go­vom okon­ča­nju od­lu­ču­ju upra­vo glav­ni ak­te­ri. Ka­ko re­ko­smo, ba­rem u po­čet­noj fa­zi za­vr­šni­ce. Na­i­me, bez ja­snog de­fi­ni­sa­nja sta­vo­va dve si­le, nji­ho­vih te­ri­to­ri­jal­nih pre­ten­zi­ja, bu­du­ćeg ustroj­stva no­ve dr­ža­ve, nje­nih gra­ni­ca i po­zi­ci­je Ki­je­va u okvi­ri­ma in­sti­tu­ci­ja me­đu­na­rod­ne za­jed­ni­ce – te­ško da bi mo­gao da se us­po­sta­vi pri­hva­tljiv i tra­jan mir.

Sva­ka­ko tre­ba is­ta­ći da na­ja­vlje­ni ru­sko-ame­rič­ki pre­go­vo­ri, ko­ji bi tre­ba­lo da bu­du odr­ža­ni u Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji, ni­su me­sto gde će bi­ti sta­vlje­na tač­ka na sud­bi­nu Ukra­ji­ne. Taj pro­ces će po­tra­ja­ti ne­ko vre­me po­što su u Va­šing­to­nu ja­sno sta­vi­li do zna­nja da oče­ku­ju da im sve ono što su ulo­ži­li u pro­je­kat Ze­len­skog bu­de vra­će­no, sa po­za­ma­šnom ka­ma­tom. A te­ško je ve­ro­va­ti da bi u Mo­skvi bi­li sprem­ni da išta od to­ga pad­ne na nji­ho­va ple­ća. Uosta­lom, Ru­si­ja iz ovog ra­ta iz­la­zi kao – po­bed­nik.

Te­ško da se mo­že sma­tra­ti iz­ne­na­đe­njem i to što se u Sa­u­dij­skoj Ara­bi­ji ne­će na­ći ni pred­stav­ni­ci EU. Ni­ti su SAD čla­ni­ce po­me­nu­tog sa­ve­za, ni­ti je to Ru­si­ja, pa ni Ukra­ji­na. Za­što bi se on­da za pre­go­va­rač­kim sto­lom na­šli oni ko­ji su, objek­tiv­no, do­ga­đa­je od po­čet­ka fe­bru­a­ra 2022. po­sma­tra­li sa stra­ne, bez is­kre­ne na­me­re da se u njih uklju­če. Na­pro­tiv, i ono što su da­va­li Ze­len­skom u vi­du po­mo­ći bi­lo je vi­še iz stra­ha da ne bu­du di­rekt­ni­je uvu­če­ni u voj­ni su­kob, ne­go što su sta­li „na stra­nu prav­de”.

To ne zna­či da in­te­re­si Evro­pe ne­će bi­ti uzi­ma­ni u ob­zir, ali ka­ko na upra­vo okon­ča­noj Kon­fe­ren­ci­ji o bez­bed­no­sti u Min­he­nu, re­če spe­ci­jal­ni ame­rič­ki pred­stav­nik Kit Ke­log: „Ne­će­mo gu­žvu za pre­go­va­rač­kim sto­lom.” Po­me­nu­ti se ni­je iz­ja­šnja­vao ni o even­tu­al­nim ga­ran­ci­ja­ma za Ukra­ji­nu. Kao da je sve pre­pu­šte­no Do­nal­du Tram­pu i Vla­di­mi­ru Pu­ti­nu.

Na Sta­rom kon­ti­nen­tu ni­su za­do­volj­ni na­me­nje­nom im mar­gi­na­li­za­ci­jom. „SAD oče­ku­ju od Evro­pe da igra ključ­nu ulo­gu u ono­me što će usle­di­ti na­kon spo­ra­zu­ma, a nas ni­šta ne pi­ta­ju. Ono što bu­de do­go­vo­re­no mo­glo bi da pred­sta­vlja pre­lom­nu tač­ku u evro­a­tlant­skim od­no­si­ma. Isto­rij­sku pre­kret­ni­cu ko­ja bi mo­gla da nas od­ve­de u ko zna ka­kvim prav­ci­ma”, iz­ja­vio je ne­mač­ki mi­ni­star od­bra­ne Bo­ris Pi­sto­ri­jus. Isto­vre­me­no, pre­ma re­či­ma ma­đar­skog še­fa di­plo­ma­ti­je Pe­te­ra Si­jar­ta: „Evrop­ska pro­rat­na eli­ta će na­sto­ja­ti na sva­ki na­čin da rat u Ukra­ji­ni ne bu­de br­zo okon­čan.”

Da bi za­u­ze­li bi­lo ka­kav kon­kre­tan stav o mi­ru i po­sle­rat­noj Ukra­ji­ni, Ame­ri­kan­ci tra­že pret­hod­no do­go­vor Ki­je­va i Mo­skve, sve­sni da će glas i zah­te­vi Kre­mlja bi­ti da­le­ko ube­dlji­vi­ji. Baš kao i na bo­ji­štu. Ali Ze­len­ski upor­no od­bi­ja da se di­rekt­no su­o­či sa Pu­ti­nom. Čak je u tom smi­slu iz­dao i ukaz.

Isto­vre­me­no, nje­go­va po­zi­ci­ja unu­tar Ukra­ji­ne uve­li­ko je po­lju­lja­na. Po­go­to­vo usled ve­li­kih pri­ti­sa­ka na ov­da­šnju opo­zi­ci­ju, po­go­to­vo ne­ka­da­šnjeg pred­sed­ni­ka Pe­tra Po­ro­šen­ka i Vik­to­ra Me­dved­ču­ka. Ne­ki mu već pre­te voj­nim uda­rom. A to bi, uko­li­ko se ob­i­sti­ni, u ve­li­koj me­ri pro­me­ni­lo si­tu­a­ci­ju u ze­mlji, i po­zi­ci­ju zva­nič­nog Ki­je­va u mi­rov­nim pre­go­vo­ri­ma (ka­da do njih do­đe) do­dat­no is­kom­pli­ko­va­la. Mo­žda je upra­vo na to uka­zi­vao Pe­ter Si­jar­to.

Na kra­ju, mo­žda i naj­va­žni­je, osta­je pi­ta­nje le­gi­ti­mi­te­ta Ze­len­skog. Nje­gov iz­bor­ni man­dat je odav­no is­te­kao i ni­ka­da zva­nič­no ni­je pro­du­žen. Da li će dva pred­sed­ni­ka sa ube­dlji­vom po­dr­škom svo­jih bi­ra­ča – Tramp i Pu­tin – za­i­sta se­sti za pre­go­va­rač­ki sto sa čo­ve­kom ko­ji je iz­gu­bio sve, i pri­sta­ti da sta­ve svo­je pot­pi­se nas bi­lo ka­kav do­ku­ment na ko­jem bi se na­šlo i nje­go­vo ime? Ve­ro­vat­no ne­će.

I to nas vra­ća na po­če­tak tek­sta. Pre­go­vo­ri o po­sle­rat­noj Ukra­ji­ni bi­će, po svoj pri­li­ci, kla­sič­na tr­go­vi­na. Tramp sa že­ljom da „Ame­ri­ku po­no­vo uči­ni ve­li­kom” su­o­či­će se sa Pu­ti­nom ko­ji je u svo­joj ze­mlji ta­kvu že­lju već ostva­rio. A da bi po­sao bio oba­vljen na obo­stra­no za­do­volj­stvo, neo­p­hod­no je obez­be­di­ti ade­kvat­ne uslo­ve. Uosta­lom, po­me­nu­ta dvo­ji­ca ima­ju su­prot­sta­vlje­ne in­te­re­se i na ne­kim dru­gim tač­ka­ma na pla­ne­ti. Uni­šte­na Ukra­ji­na i raz­mon­ti­ra­na Evro­pa mo­gli bi se sto­ga uči­ni­ti kao po­god­no tlo za me­đu­sob­no „opi­pa­va­nje pul­sa” po mno­go va­žni­jim pro­ble­mi­ma.