Patrijarh Pavle istinski je podržavao studente
Црква, по правилу, пружа истинску подршку својим чедима тако што даје добронамерне и мудре савете – патријарх Павле Фото Дадо Ђилас
Kao jedan od tri predstavnika Studentskog parlamenta 96/97 koji je bio delegiran za komunikaciju sa SPC i patrijarhom Pavlom, imam potrebu i dužnost da se uključim u aktuelnu polemiku o upoređivanju odnosa patrijarha Pavla prema tadašnjim studentima i patrijarha Porfirija i sadašnjih studenata.
Nakon velikih novogodišnjih okupljanja tokom studentskih i građanskih protesta u januaru 1997. nastupio je period zatišja i nedostatka ideja. U trenucima zabrinutosti za nastavak protesta, nekolicina nas, članova Glavnog odbora SP, predložilo je da se uđe u štrajk glađu, tj. strogi post, kako smo mi verujući to nazivali. Za takvu akciju, a u skladu s našim verovanjem, bilo je neophodno dobiti blagoslov duhovnika, ali zbog opšteg društvenog uticaja, i patrijarha. Na Krstovdan, 18. januara 1997, delegacija koju smo činili Željko Bojović s Građevinskog fakulteta, Aleksandar Brašanac s Bogoslovskog fakulteta i ja posetila je patrijarha Pavla. Nakon što nas je strpljivo saslušao, objasnio je da takva akcija nije u skladu s pravoslavnim učenjem i saopštio da će proglasiti vanredni post za sve vernike, koji će početi 21. i završiti se 27. januara, na Savindan. Kao studentski aktivisti, bili smo malo razočarani, ali kao vernici, prihvatili smo takav blagoslov s nadom da će patrijarhova mudrost doprineti uspehu našeg protesta. Sutradan nakon tog blagoslovenog susreta desila se čuvena akcija „Kordon protiv kordona” u Kolarčevoj ulici (od 19. januara 1997). Za vreme te akcije trajao je vanredni post za sve pravoslavne vernike. Mudrost patrijarha pokazala se i prozorljivom, jer došlo je do veličanstvenog preklapanja okončanja vanrednog posta i potrebe da se litijom okonča pat-pozicija između tadašnjeg režima (policije) i studenata u Kolarčevoj ulici. Neprijatna krizna situacija okončana je mirno, a opšti utisak je da je to bio prelomni događaj, nakon kojeg je uspeh SP 96/97 bio izvestan.
Kakve su veze između tadašnjih i sadašnjih dešavanja i kakvi zaključci se mogu doneti?
Od samog početka, u prvih nekoliko dana, Studentski protest 96/97 imao je jasnu podršku tada veoma uticajnih, a sada blaženopočivših vladika Artemija, Amfilohija i Atanasija. Ubrzo je neposrednu i jasnu podršku protestu uputio i patrijarh Pavle. Svako studentsko okupljanje počinjalo je Svetosavskom himnom. Mitropolit Amfilohije lično je učestvovao u jednoj studentskoj šetnji, što su povremeno činili i razni sveštenici. I Hilandar i mnogi drugi manastiri pružali su razne oblike podrške. S druge strane, mnogi od nas koji smo neposredno učestvovali u donošenju odluka i organizaciji protestnih aktivnosti redovno smo se konsultovali sa sveštenicima, a ponekad i s višim crkvenim velikodostojnicima. Ukratko, tadašnji studentski protest imao je snažnu i iskrenu podršku Crkve. S druge strane, sadašnji studenti ne pokazuju nikakvu želju za dvosmernom komunikacijom s Crkvom, već očekuju isključivo bezuslovnu i potpunu podršku svim njihovim postupcima i ciljevima. Pošto je Crkva pružila podršku „samo” za osnovna stremljenja ka pravednijem i uređenijem društvu, većini zahteva i akcija, znatan deo sadašnjih studenata protestanata optužuje patrijarha Porfirija, a samim tim i Crkvu u celini, za oportunizam i razne druge „grehe”. Kao što je, od manjeg i bučnijeg dela društva, postojala kritika upućena patrijarhu Pavlu da podržava tadašnjeg predsednika Miloševića, tako se sada patrijarh Porfirije osuđuje za podršku predsedniku Vučiću. Žalosno je što sadašnji protestujući studenti ne teže da svojoj energiji, kreativnosti i idealizmu pridruže i vekovnu mudrost Crkve.
Iz perspektive današnjih saznanja lako možemo zaključiti da je tokom novije istorije Crkva naučila kako da se ispravno odnosi prema studentskim zahtevima. Bezuslovna podrška koju je patrijarh Dožić pružio studentima tokom martovskih demonstracija uoči Drugog svetskog rata, kada su studenti uzvikivali „Bolje rat, nego pakt” i „Bolje grob, nego rob”, pokazala se kao pogrešna, jer je suštinski predstavljala podršku stradanjima i naroda i Crkve i samog patrijarha. Poučen tim iskustvom i u skladu sa svojim dubokim verovanjima i osećajima, patrijarh Pavle je odbio da podrži studentske postupke na Terazijskom mitingu 1991, kada ih je, bez obzira na zvižduke i neprimerene uzvike, pozvao da se u miru raziđu. Danas smo svesni da je njegov postupak bio istinska podrška koju tadašnji studenti nisu prihvatili. Patrijarh Pavle, tokom protesta 96/97, takođe, nije pružio bezuslovnu podršku svim studentskim idejama, što bi bila površna i lažna podrška. Umesto toga, patrijarh Pavle je pružio istinsku podršku time što je ispravio neke studentske ideje i sproveo ih na najbolji način. Sadašnji patrijarh takođe pokazuje spremnost da istinski podrži studente, ali oni, opterećeni raznim predrasudama i dezinformacijama, odbijaju kontakt s njim i nastavljaju da tvrdoglavo sprovode neke svoje zamisli kojima sve više nedostaje mudrost, kao što su blokade nastave. Posebno zabrinjava činjenica da se iz pojedinih studentskih krugova i okruženja njihovih bezuslovnih i neiskrenih podržavalaca upućuju neprimerene optužbe na račun patrijarha, što svakako ne sluti na dobro, kao što su zvižduci upućeni patrijarhu Pavlu bili uvod u mnoštvo ružnih dešavanja i stradanje naroda tokom ratova 1991–1995.
Treba pažljivo razlikovati istinsku i iskrenu od lakomislene i često neiskrene podrške. Prava podrška uvek sadrži dozu kritičnosti i pažljivog promišljanja o mogućim posledicama delovanja koje se podržava. Slepa podrška izbegava razmatranje realnih posledica nekog činjenja i lako može dovesti do stranputice i onoga ko je podržan i onoga ko podržava. Kao što odgovorni roditelji podržavaju svoju decu davanjem promišljenih saveta, tako i Crkva, po pravilu, pruža istinsku podršku svojim čedima tako što daje dobronamerne i mudre savete. Na nama je da to prihvatimo ili ne, a svakako ćemo se suočiti s posledicama svojih dela, pre ili kasnije.
*Aktivni učesnik i jedan
od organizatora studentskih
protesta i periodu 1992–2000,
sada prosvetni radnik
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista