Da prošireni kolegijum proširi vidike

19. 02. 2025. 21:54

(Фото А. Васиљевић)

U prazničnom broju „Politike” pročitao sam zaključke proširenog rektorskog kolegijuma Univerziteta u Beogradu, usvojene posle dugog većanja. Kao dugogodišnji nastavnik tog univerziteta, kao naučni radnik i građanin, želeo bih da o tim zaključcima kažem koju reč.

Žao mi je što se zaključci ne bave najvažnijim akademskim i društvenim pitanjima koja tište našu zemlju, niti daju odgovore na njih. Koliko dana treba da prođe od nastanka krupnih napetosti pa da se akademska zajednica oglasi zrelim tumačenjem uzroka krize i predlogom mera za izlazak iz nje? Šta bi bilo da kolegijum nije tako snažno proširen, da je bio samo u (pre)uskom sastavu?

Najvažnija stvar u zaključcima odnosi se na obavezu države da studentima pokrije polovinu troškova školarina, i to samo na državnim univerzitetima. O odgovornosti i obavezama akademske zajednice nema u zaključcima ni reči. Ako je u tom kolegijumu bio i predstavnik Pravnog fakulteta, ili FPN, kojima je norma bitan alat, zašto se ovo telo nije pozabavilo uskraćivanjem dvaju važnih prava studenata – pravo na slobodno kretanje i pravo na obrazovanje (uključujući pravo na predavanja, kolokvijume i ispite)? U zaključcima se spominju plenumi kao relevantna adresa, a ignoriše se postojanje legalnog oblika studentske samouprave – studentski parlament fakulteta i univerziteta, kao i onaj na nivou republike. Upravo su ti nelegitimni plenumi svojom blokadom onemogućili studentima da slušaju predavanja i izađu na ispite. U tome su imali – i još imaju – podršku dela profesora, koji za to vreme, bez rada, primaju pune lične dohotke, a sad očekuju i povećanje od 20 odsto...

Za sve to vreme skraćeni i prošireni kolegijum UB govori o institucionalnim rešenjima. Povećanje nezarađene plate se ne odbacuje, makar bilo i neinstitucionalno...

Drugi važan nedostatak zaključaka vidim u tome što se oni sve vreme odnose samo na državne fakultete. Školarina studenata na visokim školama koje nije osnovala republika – a dala im je akreditacije i dozvole za rad – našu akademsku zajednicu ne dotiče.

Čelnik tog kolegijuma, rektor Univerziteta u Beogradu, istovremeno je predsednik i Konferencije univerziteta Srbije, sa sedištem u Rektoratu BU. Ta konferencija okuplja svih 18 srpskih univerziteta, od kojih je polovina osnovana od privatnika. Za sve vreme krize Konferencija se nije nijednom sastala, a kamoli oglasila smislenim saopštenjem koje bi se odnosilo i na položaj studenata i nastavnika privatnih visokih škola. Nije se oglašavao ni Rektorski savet KONUS-a, na čijem je čelu takođe profesor Đokić, rektor BU.

U vrednost našeg visokog školstva spada i ono što se stvara na privatnim fakultetima, gde rade takođe ozbiljni naučnici, među njima i neki akademici. Država se prema njima ponaša kao maćeha, iako su pred zakonom i Ustavom svi jednaki.

I ne samo to. Moja saznanja govore da je na privatnim univerzitetima – ne samo ovih burnih sedmica – bilo više reda i odgovornosti nego na navodno slavnim državnim fakultetima, koji su prednjačili u blokadi, neregularnostima i uskraćivanju prava na obrazovanje.

Neka vaši novinari provere: dok se na državnim fakultetima izvode čudni performansi (ali bez umetničke dimenzije), na privatnim se predaje i ispituje... Iako njihovi studenti nemaju pravo na mesto u studentskom domu, niti na stipendije iz državnih fondova, o čemu ni kolegijum ni KONUS ne kazuju ni reč, a zalažu se za vladavinu prava, naročito materijalnih prava.

Jesu li i to „naša deca”?

Evo i ličnog primera: imam dve unuke studentkinje, bliznakinje su. Jedna studira društvene nauke na državnom fakultetu, a druga novinarstvo i kulturu na privatnom. Ova prva će zbog blokade i odsustva predavanja izgubiti godinu, dok će ova druga, ako bog da, diplomirati u junu.

Zajedno s brojnim drugim roditeljima i dekama, bavim se pokušajem da dete s državnog fakulteta prebacim na privatni.

Tiče li se ovaj fenomen kolegijuma, makar i proširenog?

Dr Aleksandar Nikolić,

univerzitetski nastavnik u penziji