Šah nas uči demokratiji
Da je nemački velemajstor poživeo još 100 godina ustanovio bi da se čovečanstvo najzad urazumilo: na Olimpijadi u Drezdenu došli su šahisti iz 146 zemalja. Iz Zambije, Bangladeša, Hongkonga, Tajlanda...Šah je čudo! Petnaest vekova uspešno se brani od onih koji ga najviše vole, od šahista. Milioni šahista nastoje da otkriju sve njegove tajne. Uzalud. Na kraju su mu smislili kompjutere. Pa da vidimo šta će.
Treba proveriti tvrdnju da je sumnja prvi korak ka saznanju. Naučili smo da nema velikog šahiste ako nije svestrano obrazovan, da samo u sredinama sa dugom šahovskom tradicijom niču krupna imena. A onda! Sa Mihajlom Botvinikom završava se lista onih najboljih sa titulama doktora prava, filozofije... Lasker, Aljehin, Fajn, Taraš... Nastala je profesija šahovski velemajstor. I, tradicija je na kolenima: u Drezdenu Vijetnam – Srbija 2,5:1,5. Pritisnuti sumnjičavom okolinom, uvereni da time štite šah od ocene da je samo igra, ne više od toga, šahisti su mu pripisali elemente sporta, umetnosti, nauke – kao da i lov na divlje patke nema iste elemente. Pisali smo u ovoj rubrici o selu Pavliš, u okolini Vršca, iz kojeg je poteklo nekoliko naših vodećih šahistkinja. To što se dogodilo u Pavlišu, dogodilo se i u Vijetnamu, Kini – neko je tamo potpalio priču da je šah to i to. A pouka je na pretek. Oni koji vole tu igru šire je na sve strane. Kao i svi zavisnici, lepše im je kad ih je više. Kažu da šah pomaže mladima da pravilno rastu, a starima usporava starenje, da se, u duhu vremena u kome živimo, učimo demokratiji i poštujemo tuđe mišljenje: kad protivnik povuče potez - posvetiti mu pažnju, šta je hteo da kaže...
Mnogi širom sveta su poverovali, pohrlili, proradila je selekcija... I tako su Rusija i Vijetnam u Drezdenu, sa još pet zemalja, podelili 5–11. mesto. Pa i tu tvrdnju, po kojoj veliki broj šahista rađa genijalce treba proveriti. Jer, kako se onda u zemlji Srbiji 20. mesto u Drezdenu beleži kao uspeh?
Ali i jeste uspeh. Pre dve godine u Torinu naši šahisti podelili su 36–42. mesto, a šahistkinje 23–27. mesto. Koreni, tradicija, prošlost ukrašena sa 15 olimpijskih medalja kad-tad pokrenuće samopouzdanje, inat. U prošlom veku bili smo, više nismo. Prokletstvo je imati, pa nemati. Ali, ako smo mogli, znači, možemo! Dobro je što jedni ističu da je u Drezdenu postignut uspeh, dok drugi ćute. Obično iz suprotstavljenih mišljenja nastaju bolja vremena. Šahistima je u opisu radnog mesta da rešavaju različite probleme : mat u dva poteza, u tri poteza, top i lovac protiv topa... Torino, Drezden, budućnost – evo im prilike da se oglase, da pomognu i sebi i oduže se bivšima.