Profesionalni odnos, šta to beše

26. 02. 2025. 07:27

(Pixabay)

Mojim sinovima i snajki, koji svoje obaveze prema deci i školi, a pre svega prema sebi, normalno izvršavaju, mnogi u njihovim kolektivima zameraju (pa i više od toga) što nisu kolegijalni s onima koji ne rade. Dobro ste pročitali: zašto nisu kolegijalni s onima koji ne rade! A oni koji ne rade nemaju obavezu da budu kolegijalni s onima koji rade.

Ovo je, naravno, nakaradno razmišljanje pa i ne zaslužuje više od ove konstatacije. Ovde i nije reč o kolegijalnosti, već o odnosu prema svojoj profesiji. I odmah suštinsko pitanje: Jesu li se ovi koji ne rade duže od mesec dana (a traže punu platu) školovali za nastavnike (u osnovnim i srednjim školama)? Moj odgovor je – ne. Jer, nastavnik nije neko ko samo obavlja nastavu. I roboti će uskoro obavljati taj posao, i biće programirani tako da izvršavaju svoje obaveze, a ne da ih sabotiraju. Nastavnik je, pre svega, čovek, u punom značenju te reči. Human i obrazovan. Stručan i odgovoran. Čestit i racionalan. Može li jedna ovakva osoba da zaboravi svoje đake i sedam dana obija po kraljevačkim prodavnicama da bi kupila odgovarajuću obuću za pešačenje do Niša, na dogovoreni protest 1. marta ove godine? Zar se oni mogu i smeju nazivati nastavnicima? Smeju li oni sami sebi da prigrabe taj epitet? Jer, „nastavnik” je epitet, a ne samo obična zajednička imenica.

Nastavnik je čovek koji voli decu. Nastavnik je čovek koji obožava svoj poziv, ne odvaja se od njega ni kad traže da bude nešto više (direktor škole, recimo). Šta može da bude više od nastavnika? Odgovorno tvrdim: ni danas, u potrošačkom društvu, istinskom nastavniku nije najvažnije koliko će primiti para za svoj rad, nego koliko će sebe uložiti i koliki će rezultat ostvariti svojim radom i entuzijazmom. Možete mi slobodno reći da živim u nekom drugom vremenu, to znam i sam, ali me ne možete ubediti da biće i duh, suština i smisao istinskog nastavnika mogu da budu drugačiji od ovog kakvih ih ja doživljavam.

Gledam neke „nastavnike” kako u praznoj učionici pevaju protestne pesme. Stidim se. Stidim se umesto njih, jer oni izgleda nemaju ono čime se čovek stidi. Ali, umeju da mrze one koji drže časove u učionici, a ne na ulici kao oni. Časovi na ulici nisu delo visoko osvećenih ličnosti koji se bore za još neostvarene ideale pojedinaca i društva, nego paravan iza kojeg se kriju nezadovoljni sobom pa i celim okruženjem, zalutali u svoj poziv, nesposobni da ostvare zadovoljavajuće rezultate i dokažu sebe kao prosvetnog radnika. Zato i nije neka šteta što su takvi na ulici a ne u učionici. Šteta je što deca gube dragoceno vreme, sa njima ili bez njih, i što im to vreme niko ne može nadoknaditi. Stoga, izlišno je moliti se za one koji gaze sve ljudske norme. Naprotiv, ne praštaj im, Bože, jer znaju šta rade. Ali, urazumi ih, jer u ovom našem realnom svetu nema ko to može da učini.

Radomir Jovanović,

Žiča