U životu ništa ne može da bude instant
(Фото / Н. Марјановић)
U životu moraš da budeš ono što jesi i ne smeš da se foliraš. Treba se okružiti ljudima koji razmišljaju pozitivno i koji te vuku gore. Nikada nisam bila ljubomorna ni na koga, ni na one koji su više od mene uradili, ni na one koji imaju bolji život i više novca, istakla je Tijana Jevtić, novinarka Sportske redakcije Radio-televizije Srbije, u „Politikinom” podkastu „Zdrav životni vodič sa Danijelom Davidov Kesar”.
Ona je govorila, između ostalog, i o tome šta je bitno da bi se ostvario uspeh u svetu medija, ali i koliko se i dalje u sportskom novinarstvu ne priznaju žene na pravi način.
– Teško je ženama u sportskom novinarstvu. To je muški svet. Ne prihvataju te. Ja sam ubeđena da danas polovina njih i dalje smatra da mi neko piše šta ću da kažem. Čula sam da govore: „Pišu joj sve.” A ja sam toliko mnogo prošla programa i događaja, ne znam šta nisam radila…
Od detinjstva sam znala da ću biti sportski novinar zato što je moja ideja uvek u glavi bila da na svoj način mogu gledaocima da prenesem rezultat nekog dešavanja. I dalje verujem u to da je sport jedina zdrava stvar koja postoji u našim životima i da je bitna disciplina i to što ćeš da naučiš i šta je pobeda i šta je poraz, to je u stvari osnova svega. Novinarstvo ti daje priliku da na svoj autentičan način kažeš i doneseš neki događaj, neki rezultat. Meni je rad na Trećem kanalu bio najbolja životna škola. To je životna škola ne samo u smislu novinarstva nego i odrastanja. Mi koji smo zajedno radili bukvalno smo zajedno živeli, zajedno rasli, zajedno učili posao i živeli život – istakla je Jevtićeva.
Njen stav je da ništa ne može da bude instant.
– Nema ništa instant. Ne postoji instant život, zdravlje instant, nema ljubavi instant, ništa ne može instant. Za sve mora da prođe neki period da bi se tačno namestile stvari onako kako treba. Imali smo neku emisiju koja je trajala tri minuta, „Početnik”, na Trećem kanalu, gde je u dva minuta morao da se napravi prilog o svim poznatim ličnostima, ali ne samo ličnostima nego i pojmovima. A inače nismo dobijali honorare. Sećam se kako idem u Radio Beograd, u arhivu, jer tada nije bilo interneta… Onda iz arhive izvlačim najbitnije o ljudima i pojmovima da se za dva minuta pročita tekst u toj emisiji. Meni je to iz tadašnje perspektive izgledalo užasno. Sada u stvari shvatam da je to bila odlična škola i šta sam sve prošla. To nema cenu – dodala je gošća našeg podkasta.
Deset godina je provela radeći kao honorarac i čudno joj je što sada dođu ljudi na televiziju i kažu da su došli „malo na praksu”. Pa onda odmah traže neki honorar. A onda pitaju dokle će biti honorarci, jer rade već tri meseca.
– Ja ne kažem da treba svako da prođe moj put. Ali mora da se zna nešto. Ja sam želela da se bavim televizijskim novinarstvom, ali mi nikada slikanje nije bilo primarno, to je samo deo tog celog procesa. Danas su neka druga vremena, mladi novinari samo žele da se slikaju, i ja ih pitam – šta vama može donese to slikanje. Da prođeš ulicom i da ti neko kaže: „Super si, lep si, pametan si.” Od toga se ne živi. Moraš biti prvo prema sebi korektan i reći da radiš ovaj posao jer želiš da ostaviš utisak i da na pravi način ljudi primete informacije. A druga stvar je da treba shvatiti da se živi od plate. Ako ti nemaš dovoljno za život od te svoje plate, pa šta ti vredi slikanje? Samo ti je opterećenje kad prođe vreme, opterećenje u smislu da li si izašao na ulicu bez šminke, ili si obuo patike i trenerku, a da neko kaže: „Joj vidi kakva je.” Ja nikad nisam imala loše iskustvo sa komentarima ljudi na ulici. Najdraže mi je bilo kada mi je jedna žena rekla kako muž i ona nisu baš sportski tipovi, ali da su Evropsko prvenstvo u fudbalu i naše emisije pratili svako veče i da su se pitali kada je bila poslednja emisija šta će sada da rade kada više nema fudbala. Ne živim tako da razmišljam da smo mi televizijski novinari ljudima nešto posebno, ali evidentno da jesmo. Ljudi te vide. Pa ja sam i u nekom trenutku išla na neke Bi-Bi-Sijeve programe koji su bili u okviru javnih servisa. I nama su oni tada objasnili da smo mi gosti koji svako veče ulaze kod građana u kuću i oni imaju osećaj da nas znaju. Oni imaju utisak da smo mi njihovi prijatelji, komšije koje su tu svako veče i ne treba bežati od toga. Treba biti prirodan i normalan, to je najvažnije – dodaje Jevtićeva.
Novinarkama je teško da usklade posao i privatni život ako nemaš s druge strane razumevanja, ako ta druga strana ne razume tvoj posao… Jer onda si u ogromnom problemu.
– Ili trpiš na poslu ili ti trpi porodica, kuća, nema druge. Jer mi nemamo klasično radno vreme, praznike, vikende, dočeke novih godina... I moja deca su naučila da su vikendom ostali roditelji slobodni, a ja baš vikendom radim, ali oni to razumeju i žive s tim – naglašava Tijana Jevtić.
Ona je govorila i o najtežem trenutku u životu, kada joj je iznenada preminuo suprug, koji je bio trener plivačke reprezentacije Omana.
– Preminuo je u snu. Sećam se da mi je nekoliko dana pre nego što se to dogodilo samo govorio da mu je važno da budem srećna, zadovoljna. On je zamerao što ja radim ovde, što se nisam odrekla posla i otišla da živimo u Omanu, da deca idu u strane škole... A ja sam se nekako držala svog posla jer je to nešto moje. Ne zbog televizije, zbog slikanja, nego zato što je to nešto moje. Prilikom našeg poslednjeg susreta mi je zamerio zato što se nerviram zbog gluposti. Sada razmišljam koliko ja u stvari nisam ni uživala dovoljno koliko je trebalo u tim trenucima.
Volela bih da sada, za neke druge životne stvari, kažem sebi: „Daj bre što se nerviraš.” Trebalo bi da po mišljenju nekih ljudi budem jedna jadna, napaćena žena. Meni je bez veze i da pomislim na to. A niko ne zna kako se zapravo ja osećam posle iznenadne smrti supruga. Ali ni ne treba da znaju. Šta ja imam od toga? Znaju moji najbliži, koji su najbitniji. Moja majka je nekako najviše tu stradala. Uvek sam se na nju ljutila i govorila da me ne razume u vezi s nečim. A ona mi je govorila da ja ne razumem kako je to kad imaš dete i znaš da pati, a ne možeš da mu pomogneš, kao i da je bolje da ne saznam kako je to u životu. Često mi je ta njena rečenica u glavi, zato što to zaista jeste tako, jer ona me razume. Kome bi sada bilo drago da sam svaki dan tužna i da plačem? Prvo, ne bih činila dobro svojoj deci koja su meni i u najgorim danima govorila da ne plačem. I trudila sam se da nikada pred njima ne zaplačem. Ima trenutaka kada se osetim bespomoćnom, pa sednem i kažem: „Bože, šta sad treba da radim?” I od te muke što ne znam šta treba da radim, zaplačem, ali moja deca to nikad nisu videla, kao ni neki drugi ljudi. Ali da je lako, nije lako – dodala je naša sagovornica.
Ona naglašava da je nekoliko dana pred smrt supruga sve bilo nekako čudno jer je insistirao da odvede decu na Zlatibor jer moraju da nauče da skijaju. I tog 5. februara 2021. godine ona je otišla tamo sa decom i majkom…
– Veče pre toga suprug mi je rekao da je završio sa treningom i da ide da spava, da se odmori jer je nešto umoran. To mi je bilo čudno, pitala sam se zašto ne ide na kafu… Uopšte me nije pitao da li sam se spremila za odlazak na Zlatibor. Baš je bio miran... Rekla sam mu da ćemo se ujutru čuti. Tu celu noć nisam mogla da spavam, u stomaku mi je nešto klobučalo… Ulazila sam sto puta da vidim u mobilnom telefonu da li je onlajn. Znala sam da nešto nije u redu kada se nije javio… Zvala sam ga sigurno deset puta. Pomislila sam da je preminuo… Samo nisam znala šta se dogodilo i da li sam mogla da mu pomognem – dodala je Jevtićeva.
Koliko god je teško, naša sagovornica ističe da je morala da nauči da živi dalje kako bi decu izvela na pravi put. Iako joj je teško, i dan-danas je teško…
Jedina žena koja je izveštavala sa nekoliko OI
Naša sagovornica jedina je žena sportski novinar iz Srbije koja je izveštavala sa tri najveće sportske smotre – olimpijskih igara.
– Najvažnije je da radiš posao koji voliš, od toga živiš, pa nema bolje od toga. Krenula sam od Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, kada sam imala 29 godina. Olimpijske igre su kruna karijere u našem poslu. Znam da ljudi misle da kada smo tamo možemo da obilazimo gradove i uživamo. Ali to nije baš tako. Na OI u Parizu bili smo mesec dana. Tek posle 15 dana sam videla Pariz. Na tim događajima imamo obaveze po ceo dan i onda se u 22 sata osećaš kao izduvan balon, dođeš u hotel i samo želiš da se odmoriš jer znaš da sutra iznova krećeš u tu istu priču. Mi imamo neviđenu želju da vidimo i nešto drugo. Ja nikad neću zaboraviti gledanje uživo gimnastike u Pekingu – dodaje Jevtićeva.
Ništa mi nije palo s neba
Bitno je u kom mediju novinar radi, ali i kakve kontakte ima sa sagovornicima, smatra Tijana Jevtić.
– Ima veze medij u kome radiš, jer da ja sad nekome kažem RTS – to ima veću težinu nego da kažem da sam sa portala Pera Perić. Ali ni sportistima nije sav RTS isti, nije im ceo portal isti. Na kraju se svodi na to da li te znaju i koliko te znaju. A znaju te jako dobro ako ste išli na događaje, utakmice, putovanja, jer se tako upoznaju sportisti širom sveta. Meni nije problem da sad bilo kom italijanskom vaterpolisti tražim izjavu, zato što oni mene znaju sa takmičenja godinama unazad. Znači, nisam neko ko je pao s Marsa i došao i rekao vaterpolisti: „Daj mi izjavu.” Ali da bi došao u tu situaciju, ti mnogo toga moraš da prođeš. Meni ništa nije palo s neba. Ja sam od Trećeg kanala izveštavala sa raznih borilišta, pratila sam i boks, i kuglanje. Nekada je bilo i opasno, sećam se kada je KK Crvena zvezda prvi put posle razdvajanja Jugoslavije išla na utakmicu u Šibenik. Danas se stvara novo pitanje – da nađemo izazov. A to donosi sportsko novinarstvo, jer tebi nijedna utakmica ne može da bude ista kao ona koju si radio – ističe naša sagovornica.
Volela bih da ranije ustajem
Od navika koje ima, Jevtićeva kaže da bi najradije kod sebe promenila naviku kasnog ustajanja.
– Volela bih da ustajem ranije. Zbog posla nikada nisam ustajala rano, zato što ja uveče idem na utakmice, pa dok završim posao i dođem kući, to je već pola jedan. Pa dok se raspremim, pa dok mi padne taj adrenalin, već je tri-četiri sata. Volela bih da ustajem, na primer, u sedam sati i da imam neke rituale, da skuvam kafu za sebe i da nekih pola sata onako porazmislim o danu, što i sada volim da radim kada se probudim – dodaje Jevtićeva.