Od čuvene pošte do pekare i kafane
Ту зградицу све до педесетих година прошлог века нико није чак ни примећивао, а камоли у њој проналазио културно-историјске вредности, али како је стари оријентални део вароши одавно био сравњен неко је коначно запазио да је здање типичан пример такозване балканске архитектуре и да би га макар зато требало сачувати
Mnogi su ubeđeni da je jedna od najstarijih sačuvanih zgrada u Beogradu dobila ime po graditelju i vlasniku, ali to je samo mit zamagljen zaboravom. Jer, Manojlo Manak, pečalbar odnekud iz Grčke, bio je samo prvi poznati zakupac tog zdanja. Kuća je zapravo nazvana tako po njegovom potomku Manaku Mihailoviću koji je u njoj otvorio pekaru, a zatim i vrlo posećenu kafanu, ali tek sredinom 19. veka.
Novija istraživanja potvrđuju da je zdanje na uglu Bosanske (današnje Ulice Gavrila Principa) i Kraljevića Marka starije i od Konaka kneginje Ljubice i od Ičkove kuće u kojoj je danas „?”, i da potiče s kraja 18. veka. U našoj urbanoj mitologiji živi priča da je u njoj bila čuvena Tatar pošta knjaza Miloša (naš „poni ekspres” koji je dosezao sve do Carigrada, da bi se stotinak godina kasnije skrasio u holivudskim bajkama), preteča našeg modernog poštanskog saobraćaja. Greška, bar kada je reč o osnivaču. Jer, ta čast pripadala je Marku Čočo Leku, Cincarinu rodom iz Klisure i dedi dr Marka Leka, oca modernog gradskog vodovoda.
Možda je i Miloš tu umešao prste, ali sa sigurnošću se zna da je to zdanje knjaz sačuvao kako bi tokom regulacije sirotinjske Savamale u njemu smestio „indžilire” koji su radili na prvom uređenju srpskog dela varoši.
Docnije je u njoj bila kafana, pa pekara, pa ponovo kafana, a vlasnici su se menjali onako kako su im prestiž njihovog esnafa i varljiva poslovna sreća nalagali. Kir Manak bio je poslednji u tom nizu pa je samo zbog toga upamćen. Bilo je zlobnika koji su se navodno sećali da je u Manakovoj kući jedno vreme, a valjda odmah posle austrijske okupacije tokom Velikog rata, radio „javni antre separe”, jedan od posećenijih u tom delu grada, ali kako je zvanična istorija gadljiva na te i slične pojave, ona to i ne beleži.
Tu zgradicu sve do pedesetih godina prošlog veka niko nije čak ni primećivao, a kamoli u njoj pronalazio kulturno-istorijske vrednosti, ali kako je stari orijentalni deo varoši odavno bio sravnjen neko je konačno zapazio da je zdanje tipičan primer takozvane balkanske arhitekture i da bi ga makar zato trebalo sačuvati.
U to vreme Manakova kuća bila je ruina koja je pre plašila negoli izazivala radoznalost namernika. Samo su joj izgradnja nove višespratnice u komšiluku i neočekivana samilost urbanista i građevinara produžile vek.
Posao oko rekonstrukcije dopola urušene zgrade poveren je arhitekti Zoranu Jakovljeviću, koji je docnije pričao da mu je, uz znanje arhitekture, građevinarstva i bujnu maštu, najviše pomoglo izučavanje nekih sačuvanih zgrada u Grockoj i Sopotu te da je tako Manakova kuća dobila današnji lik.
Radovi su trajali do 1963. godine, a zamenjeno je sve, ili gotovo sve, uz poštovanje pravila neimarstva i izbor materijala iz vremena kad je zdanje i nastalo. Tada je proglašena za kulturno-istorijski spomenik kako bi joj se obezbedila kakva-takva zaštita.
Sve u svemu, Manakova kuća ima četiri nivoa i ukupno oko 800 kvadratnih metara, što bi i danas bilo idealno za „biznis” svakog kafedžije od zanata. Ali, gradske vlasti su joj namenile drukčiju sudbinu i mnogo neizvesniju budućnost. Poverile su je na korišćenje Muzeju Beograda i Etnografskom muzeju, da u njoj izlažu svoje zbirke. Muzej grada koristio je ulaz iz Ulice Gavrila Principa i prizemlje kuće, a Etnografski muzej ulaz iz Ulice Kraljevića Marka i prvi sprat zdanja. Ali, kako su muzeji oduvek bili prazniji nego kafane, to su se i posete proredile. Ipak...
U njoj su se redovno okupljali mnogi poštovaoci povesti Beograda, a povremene sastanke organizovali su i ozbiljni kolekcionari umetničkih predmeta, koji su se docnije preselili u Muzej fresaka, a danas izlažu i trguju u gradskim hotelima ili češće „ispod ruke”. Uz njih, tu je nekada obitavala čedna dečja likovna kolonija iz koje su potekli i neki današnji priznati umetnici.
Poneki zlehudi pesnik u Manakovoj kući priredi veče neshvaćene poezije ili razbarušeni slikar predstavi svoja dela. A trebalo bi češće. Naime, Manakovu kuću decenijama iz prikrajka merače ovlašćeni „članovi” građevinske mafije i buduće kafedžije: prvi na njenom mestu vide ogromnu višespratnicu čiji broj kvadrata množe sa pustim hiljadama evra, a potonji prekrajaju u separee u rustikalnom stilu za izmaštano probranu klijentelu, koju množe sa desetinama hiljada dinara.
Ako im se snovi ostvare, taj kućerak ili ono što na njegovom mestu nikne ponovo će postati „javni antre separe”, kako smo to nekad nazivali.