Prvo sanjam muziku

11. 12. 2008. 22:00

„Свиђа ми се када људи играју уз моју музику”: Фриц Пауер са члановима свога трија (Промотивна фотографија)

Dobitnik prve „Državne nagrade za muziku”, koju će mu uručiti ministarka umetnosti i kulture Austrije dr Klaudija Šmid, Fric Pauer,pijanista, aranžer i kompozitor, predstaviće se beogradskoj publici na koncertu svog trija u klubu Superspace u nedelju u 21 sat.

Rođen u Beču, 1943. godine, Pauer se, posle početnih iskustava u sastavima Fetija Džordža i Hansa Kolera, obreo u Nemačkoj gde je svirao sa najvećim legendama američkog džeza. Potom je bio profesor na džez odseku Bečkog konzervatorijuma, kao i u džez školama u Bernu i Gracu. Snimio je više od 15 albuma kao lider sastava i 40 kao sideman.

Kakve uspomene Vas vezuju za boravak u Nemačkoj?

U Zapadni Berlin sam se preselio 1964. godine i u to vreme postojala su četiri kluba sa „živim” džezom. Upijao sam svaku informaciju do koje bih došao. Kupovao sam stručne knjige, partiture i ploče. Danju sam vežbao, a noću odlazio na svirke. Naučio sam ceo standardni repertoar i bio spreman da se popnem na scenu bez probe i da sviram celu noć. Atmosfera je bila sjajna – pušili smo, svingovali, super se provodili, kao jedna porodica. U klubovima The Jazzgalerie i Doug’s Night Club pratili smo brojne gostujuće muzičare poput Dona Bajasa, Benija Bejlija, Atile Colera ili Alberta Mangelsdorfa. Veče bismo završili u klubu Blue Note, slušajući Arta Farmera i Boba Degena. Nedeljom ujutro nastupali smo pred vojnicima u bazi američke armije. Posebno su uzbudljivi bili sešni na Berlinskim danima džeza, sa Elom Ficdžerald, Deksterom Gordonom, Artom Blejkijem, Bukerom Litlom i članovima orkestra Djuka Elingtona.

Posebno je bilo plodno prijateljstvo sa Artom Farmerom...

Počeo sam da sviram sa njim 1965, i ostao povremeni član benda sve do njegove smrti 2000. godine. Opčinio me je njegov zvuk, kao i stav na sceni, uvek je publici davao sve što ima. Takođe mi se svideo njegov odnos prema muzičarima – profesionalan, human i iskren, sa dobrim smislom za humor. 

Kojim principima se najčešće vodite u stvaranju sopstvene muzike?

Zapisujem sve što mi padne na pamet, tek da se nešto dešava. Izučavam knjige o komponovanju, jer moraš da nađeš način kako da urediš ideje do kojih si došao. Izučavam i džez tradiciju, uglavnom u domenu ritma i artikulacije. Takođe, i dalje proučavam standardni repertoar, kao i dela klavirske muzike, od Baha, preko Ravela, Debisija i Mesijana, do Bila Evansa. Kada pišem za grupu, pokušavam da svakom dam ponešto, tako da svi prepoznaju svoje mesto u stvaralačkom procesu. Inače, sviđa mi se kad ljudi igraju uz moju muziku. 

Na omotu jednog od Vaših albuma pominjete četiri faze kreativnog procesa – san, monolog, dijalog i diskurs. Kako ih Vi doživljavate?

Ja prvo sanjam, ili muziku čujem u svojoj glavi. Potom se trudim da je zapamtim, što nazivam monologom. Zatim je zapisujem i pokušavam da je odsviram. To je dijalog– sa muzikom. Izvođenje kompozicije sa drugim muzičarima predstavlja diskurs, otvoren za njihove stavove i doprinos u procesu improvizacije, što je duboko utemeljeno u džez tradiciji.

Vašu muziku zovete „straight ahead contemporary jazz”. Zar „straight aheadi „moderno”, glavna struja i moderna, nisu suprotni jedno drugom?

Dođite da me čujete pa mi kažite šta mislite o tome!

U Vašem opusu ima puno kompozicija inspirisanih latinoameričkom muzikom...

U jednom trenutku sam se osetio limitiran evropskim mentalitetom, pa sam upoznao neke brazilske muzičare, poput Marija Lime ili Alegre Korije, putovao sa njima i pokušavao da ovladam što većim bossa nova repertoarom. Ta muzika je nauka za sebe!   

Neko vreme ste i boravili tamo?

Tačno. Na ulici u Beču sreo sam tipa koji je odrastao u džungli Perua. Ukazao mi je da je problem Evropljana hladnoća, a ja sam znao o čemu mi priča. U detinjstvu sam provodio leta na selu sa bakom, koja nije imala struju pa smo u šumi sakupljali drva za ogrev. Kada sam 1982. godine izgubio posao u orkestru Austrijskog radija, otišao sam u Peru, da nađem svog prijatelja iz džungle i da tamo počnem da živim običan život, zadovoljavajući samo elementarne potrebe – uz novac sa bankovnog računa od autorskih prava, doduše...   

Kakvim principima se vodite u ulozi profesora klavira?

Kao i u muzici – nemoj da im dosađuješ. Ponekad samo treba da budemo tu i da uživamo posmatrajući talente kako napreduju i da im pomognemo ako zapnu. Ako uvidim da ne žele da ovladaju osnovama, ili da su pošli krivim putem, poželim im sreću i ostavim ih na miru!

Imate li prilike da slušate nove muzičke snage, poput Breda Meldaua, Bojana Zulfikarpašića, Jarona Hermana?

Šokiran sam kako fantastično zvuče! Prošlo je „vreme raštimovanih klavira” – ljudi su bolje obrazovani, imaju više informacija i bolje instrumente. Oni koji zaista dobro sviraju, imaju mogućnost da to i pokažu u punom svetlu!

Kako biste opisali austrijsku džez scenu, nekad, sad i u skorijoj budućnosti?

Nekad je to bila mala, intimna scena, ograničena na Beč, a okrenuta različitim stilovima američkog džeza. Danas se svira po celoj zemlji, ima puno informacija i dobrih svirača. Muzičari mogu i da se školuju, ili da budu profesori na univerzitetu. Džezeri postaju magistri i doktori nauka. U budućnosti će biti više različitih ideja i ne samo jedna definicija džeza. Otvoriće se pitanje kako doći do posla i kako živeti od muzike. Preživljavanje je uvek bilo i uvek će biti pokretačka snaga džeza.