U svetu, brale, nema ljubavi
(Фото М. Обадић)
Kikinda, Srpska Crnja – Đura Jakšić je svoje prve pesme napisao u Kikindi, a najpoznatija „Mila” nastala je u kafani „Kod belog krsta”, gde je ispisao antologijske stihove: „Ana toči, Ana služi, al’ za Milom srce tuži”. Ostala je uspomena na čuvenog pesnika i sećanje na kafane koje je umetnik, boraveći u njima, proslavio.
Kafana „Kod belog krsta” nalazila se sredinom 19. veka u centru tadašnje Velike Kikinde.
– Đura Jakšić nije dugo boravio u Kikindi, oko godinu i po do dve, između 1851. i 1854. godine. Često je odlazio u kafanu „Kod belog krsta”. Tada su sve kafane imale obeležje kod nekog mesta, zbog lakšeg prepoznavanja. Beli krst se nekada nalazio u samo centru Kikinde, gde je bila i pijaca, a od čuvene kafane pružao se pogled ka njemu. Bila bi samo jedna od mnogih kafana, da Đura nije u njoj napisao pesmu „Mila”, jer se zaljubio u Milu Popović, ćerku tadašnjeg zakupca kafane „Kod belog krsta”. Svoje ljubavne jade pretočio je u antologijsku pesmu – kaže za „Politiku” istoričar Srđan Sivčev.
Jednom od najvećih srpskih umetnika, slikaru, pesniku, pripovedaču, dramskom piscu, učitelju i boemu, Đuri Jakšiću, Mila Popović zauvek je zarobila srce. Bila mu je inspiracija i za njegovu čuvenu sliku „Devojka u plavom”. Po njoj je krojačica kikindskog Narodnog pozorišta Senka Udicki sašila gotovo identičnu plavu haljinu koja se danas nalazi u holu teatra.
– Đura je radio na oslikavanju crkve, kao moler, otud on u Kikindi – dodaje Sivčev.
Kikinda 19. veka doživela je privredni procvat, a sa njim su nicale i čuvene kafane, po kojima je ovaj grad postao prepoznatljiv.
– Postojale su još i kafane „Kod zlatnog drveta, „Kod tri šešira”… To su uglavnom bile lokalne kafane sa muzikom uživo, gde se ostajalo do kasnih sati. Postojale su i malo sofisticiranije gostionice, gde se uz provod nudio i smeštaj – navodi naš sagovornik.
Međutim, zahvaljujući Đuri, od svih kafana, izdvojile su se dve: „Kod belog krsta” i „Šandor”. Umetnik snažnih osećaja izbegavao je kavgu, ali se dešavalo da je sukob nekada bio neizbežan. Odlazio je u kafanu „Šandor”, koja se i danas tako zove i nalazi se na istom mestu, u ulici Svetozara Miletića.
– U kafani „Šandor” družio se sa kikindskim đilkošima. Jednog dana je ušao u nju i rekao: „Da ja nisam došao, vi ne biste bili ljudi.” Jedan od prisutnih skoči, ošamari ga i sruši na pod, rečima: Zašto nas vređaš?” Đura im je reko: „Ej, čekajte, zašto se tučete? Da znate ovako, četiri je čoveka, a pet je ljudi, sa mnom ste ljudi, kad sam došao.” Ovu anegdotu ispričala nam je profesorka u kikindskoj gimnaziji kad smo učili o množini i brojevima u srpskom jeziku – prepričava za naš list ovaj istiniti događaj Tomislav Blaće, penzionisani profesor fizičkog vaspitanja.
Kikinđani nikada neće zaboraviti čuvenog umetnika srpskog romantizma. Ovde je i osnovna škola i ulica koje nose njegovo ime. U Kikindi je Đura Jakšić boravio u kući na uglu ulica Čanadske i Svetozara Miletića. Kuća je srušena, a peko puta, kao sasvim slučajna simbolika, stoji putokaz za Đurinu varoš – Srpsku Crnju. U njoj je rođen 1832. godine pod pravim imenom Georgije. Od oca Dionisija, sveštenika, i majke Hristine, koja je bila iz svešteničke porodice. Bio je prvorođeni od devetoro dece. U njegovoj rodnoj kući održava se književna i kulturna manifestacija „Liparske večeri”, a pored nje nalaze se osnovna i srednja škola koje nose njegovo ime. Odmah iza ulice oslikan je mural „Devojka u plavom”. Tako su Đura i Mila zauvek ostali zajedno u Đurinoj varoši. Preminuo je mlad, u 46. godini.
Georgije Đura Jakšić poslednje godine života proveo je u kući u beogradskoj Skadarliji, u kojoj je i umro. Pesnik rodoljubive i ljubavne poezije čini se da je zauvek ostao željan ljubavi. Na grobnom spomeniku, na Novom groblju u Beogradu, uklesan je epitaf: „U svetu, brale, nema ljubavi”.