Ko je ko­lo­ni­zo­vao par­la­ment

13. 12. 2008. 22:00

Посланици Светоандрејске скупштине Кнежевине Србије 1861.

Skup­šti­na Sr­bi­je već go­di­na­ma u svim is­tra­ži­va­nji­ma jav­nog mnje­nja ni­ka­ko da se po­dig­ne sa dna li­ste dr­žav­nih in­sti­tu­ci­ja u ko­je gra­đa­ni ima­ju po­ve­re­nja. O to­me sve­do­či i no­vem­bar­sko is­tra­ži­va­nje „Stra­te­džik mar­ke­tin­ga” u ko­jem je sve­ga de­vet od­sto is­pi­ta­ni­ka da­lo po­zi­tiv­nu oce­nu par­la­men­tu, dok se ne­ga­tiv­no o ra­du srp­skih po­sla­ni­ka iz­ja­sni­lo čak 66 od­sto an­ke­ti­ra­nih.

Kad bi ne­ko gra­đa­ni­ma po­nu­dio da i kva­li­ta­tiv­no opi­šu rad srp­ske skup­šti­ne, ve­ro­vat­no bi naj­če­šće ko­ri­šće­ne re­či (oce­ne) bi­le: glo­ma­zno, sku­po, ne­e­fi­ka­sno. Ar­gu­men­te za to mo­gli bi da na­đu ma­lo re­dov­ni­jim pra­će­njem pre­no­sa skup­štin­skih sed­ni­ca na pro­gra­mu Jav­nog ser­vi­sa. Jer, če­sto se mo­že vi­de­ti da u sa­li, to­kom ras­pra­ve, se­di tek ne­ko­li­ko de­se­ti­na po­sla­ni­ka, a uti­sak je da čak ni svi oni ne slu­ša­ju pa­žlji­vo ono­ga ko im se obra­ća sa skup­štin­ske go­vor­ni­ce.

S pra­vom se mo­že po­sta­vi­ti i pi­ta­nje za­što bi uop­šte slu­ša­li kad će se u da­nu za gla­sa­nje iz­ja­sni­ti ona­ko ka­ko im iz stran­ke bu­de na­lo­že­no pre­ko še­fa po­sla­nič­ke gru­pe. Iako su, po Usta­vu, po­sla­ni­ci vla­sni­ci man­da­ta, istim ak­tom im je do­zvo­lje­no i da svoj man­dat „sta­ve na ras­po­la­ga­nje stran­ci”. Tu mo­guć­nost su, na­rav­no, pre­ko blan­ko ostav­ki, od­mah is­ko­ri­sti­le sve stran­ke, osim LDP-a, pre­tvo­riv­ši na taj na­čin po­sla­ni­ke u naj­o­bič­ni­ju gla­sač­ku ma­ši­nu. Pa­ra­dok­sal­no, ali upra­vo je to bi­la jed­na od naj­ve­ćih za­mer­ki an­ti­mi­lo­še­vi­ćev­ske opo­zi­ci­je to­kom de­ve­de­se­tih go­di­na pro­šlog sto­le­ća.

Čak ni ta ma­ši­na sad ne ra­di naj­bo­lje, bu­du­ći da mno­gi za­ko­ni i da­lje če­ka­ju na usva­ja­nje. Objek­tiv­no, me­đu­tim, deo od­go­vor­no­sti, ko­ji je u ovom slu­ča­ju ve­ći, sno­si i Vla­da Sr­bi­je ko­ja par­la­men­tu još ni­je do­sta­vi­la sve za­ko­ne či­je je do­no­še­nje obe­ća­no u ovoj go­di­ni. To, me­đu­tim, ne uma­nju­je od­go­vor­nost po­sla­ni­ka ko­ji ni­su iz­gla­sa­li ni za­ko­ne ko­ji su im po­sla­ti, već su vre­me tro­ši­li na me­đu­sob­ne ras­pra­ve, po­put one iz­me­đu ra­di­ka­la i na­pred­nja­ka oko to­ga ko­me pri­pa­da­ju man­da­ti po­sla­nič­kog klu­ba „Na­pred, Sr­bi­jo”.

Par­la­ment se ta­ko, ka­ko je ne­dav­no oce­nio To­mi­slav Ni­ko­lić, pre­tvo­rio u po­zor­ni­cu onih ko­ji su iz­gu­bi­li iz­bo­re. A vla­da­ju­ća gar­ni­tu­ra ni­je uči­ni­la ni­šta da se to pro­me­ni, sve­sna da će u da­nu za gla­sa­nje ima­ti po­treb­nu ve­ći­nu da do­ne­se sve što je na­u­mi­la.

Ta­ko­đe, gle­da­no sa dru­ge stra­ne, mo­že se re­ći da sli­ka par­la­men­ta od­ra­ža­va sli­ku dru­štva, jer je ipak reč o na­rod­nim po­sla­ni­ci­ma. Pro­blem je, me­đu­tim, u to­me što su one ko­ji se­de u par­la­men­tu bi­ra­le stran­ke, na osno­vu po­ve­re­nja ko­je su im uka­za­li bi­ra­či, ali ne i sa­mi gra­đa­ni na ne­po­sred­nim iz­bo­ri­ma. A oce­na s po­čet­ka tek­sta – kao i či­nje­ni­ca da, pre­ma istom is­tra­ži­va­nju, ve­će po­ve­re­nje kod gra­đa­na uži­va­ju auto­ri­tar­ne in­sti­tu­ci­je, po­put Cr­kve i Voj­ske, ne­go Skup­šti­na kao je­dan od stu­bo­va de­mo­kra­ti­je – mo­gla bi da bu­de do­vo­ljan raz­log stra­nač­kim čel­ni­ci­ma da se za­pi­ta­ju ka­kve lju­de bi­ra­ju za par­la­ment.