Ja­pan­ski mo­ral

14. 12. 2008. 22:00

Ži­vot da­jem, ostav­ku ne da­jem – ne­ka­da me­đu po­li­ti­ča­ri­ma odo­ma­će­no ge­slo, u da­na­šnjem vre­me­nu, re­klo bi se, do­sti­glo je vr­hun­sku po­pu­lar­nost. Reč je, pre sve­ga, o dr­žav­nom sek­to­ru, u ko­jem se­de na­me­šte­ni­ci ko­ji, ka­da su se već do­hva­ti­li po­lo­ža­ja, od­no­sno, fo­te­lje, ne­će da se od­rek­nu svo­jih pri­vi­le­gi­ja, bo­lje re­če­no pri­ho­da, mal­te­ne, ni po ko­ju ce­nu.

Ta­kvih pri­me­ra, ov­de i da­nas, to­li­ko je da o nji­ma ne tre­ba tro­ši­ti re­či. Da li su po­sre­di oni, naj­ak­tu­el­ni­ji, di­rek­to­ri Aero­dro­ma, Upra­ve pri­ho­da, Elek­tro­di­stri­bu­ci­je, ili ko zna još ko­li­ko po­me­nu­tih ili ne­po­me­nu­tih lič­no­sti u me­di­ji­ma – pot­pu­no je sve­jed­no.

Ov­de je reč o lju­di­ma ko­ji su ostav­ke, do­bro­volj­no, pri­ne­li na ol­tar vla­sto­dr­šci­ma.

Pri­mer broj je­dan bio je Du­šan Ra­kić, di­rek­tor Stam­be­nog fon­da, ka­da je, pre dve go­di­ne, pri­li­kom ne­zgo­de u no­vo­be­o­grad­skom lif­tu po­lo­mio no­ge naš su­gra­đa­nin, na­pi­sao opro­štaj­ni tekst i oti­šao sa di­rek­tor­ske funk­ci­je. Ob­ja­snio je, ta­da, go­spo­din Ra­kić da je to bi­la nje­go­va mo­ral­na oba­ve­za kao pr­vog čo­ve­ka pred­u­ze­ća. Valj­da po ugle­du na ja­pan­sko mo­ral­no pra­vo da pr­vi čo­vek fir­me pod­no­si ostav­ku zbog ne­sre­će, ne­zgo­de ili pro­pu­sta pot­či­nje­nih na po­slu.

Što je pre ne­ko­li­ko da­na od po­vre­da u lif­tu pre­mi­nuo Jo­van Še­ver, naš su­gra­đa­nin sa Ba­no­vog br­da, ni­je ni u na­ja­vi pod­sta­klo sa­da­šnjeg di­rek­to­ra Stam­be­nog fon­da da ši­roj jav­no­sti po­nu­di ni raz­mi­šlja­nje o ostav­ci. Mo­žda se to i do­go­di­lo, ali ni­je do­pr­lo do ši­reg so­ci­jal­nog sa­sta­va.

Pri­mer dru­gi: Đor­đe Vi­šac­ki, pro­sla­vlje­ni spor­ti­sta, ve­slač, pod­neo je ostav­ku po­sle sa­mo tri­de­se­tak da­na na funk­ci­ji di­rek­to­ra pred­u­ze­ća „Uni­ver­zi­ja­da 2009”, uz vr­lo ta­nu­šno obra­zlo­že­nje „da je bo­lje da ne­ko dru­gi pre­u­zme nje­go­vu funk­ci­ju, jer ne mo­že do­volj­no da se po­sve­ti tom po­slu”. O ka­kvim je sve za­vr­zla­ma­ma reč ve­ro­vat­no će osta­ti ma­la taj­na za ši­ru jav­nost. Ili­ti, šta je on to vi­deo i u ka­kvom se ne­bra­nom gro­žđu iz­ne­na­da na­šao!

Pri­mer tre­ći:dr Vla­dan Šu­ba­re­vić, član Grad­skog od­bo­ra za zdrav­stvo, pod­neo je, pre ne­ko­li­ko da­na, neo­po­zi­vu ostav­ku na svo­ju funk­ci­ju zbog, ka­ko je re­kao, „pro­ziv­ke svo­jih ko­le­ga iz pet me­di­cin­skih usta­no­va za na­vod­ne ne­za­ko­ni­te ra­bo­te”. On je svoj čin ob­ja­snio i re­či­ma „da se ose­ća mo­ral­no od­go­vor­nim zbog tih pro­ziv­ki, ma­da ni­je uče­stvo­vao u sve­mu to­me”.

Sa­svim je si­gur­no da je me­đu ovim na­ve­de­nim pri­me­ri­ma da­tih ostav­ki bi­lo i tra­go­va mo­ral­no­sti. Pa čak da je u sve­mu to­me zrn­ce po­li­tič­kog pre­mi­šlja­nja ima­lo ne­kog uti­ca­ja. I to je, re­klo bi se u na­ro­du, već ne­što. Ne­ki ko­rak kao pu­to­kaz i iz­le­če­nje od usta­lje­nog raz­mi­šlja­nja da su lju­di po­tro­šni ma­te­ri­jal, nedajbo­že, ro­ba. I da po­sle oba­vlje­nog po­sla, naj­če­šće pr­lja­vog, sle­di su­no­vrat. I pri­vat­ni i dru­štve­ni.

Ali, ka­ko on­da ob­ja­sni­ti bes­kru­pu­lo­znost broj­nih li­ko­va oko nas ko­ji kao da ni­ka­da ni­su ču­li za mo­ral­ni ob­zir? Za strah ze­malj­ski ili strah od Bo­ga? Ka­ko je mo­gu­će da im ni­ko ni­ka­da ni­je ob­ja­snio da je ote­to pro­kle­to, da je na br­zi­nu i na pre­va­ru ste­če­no, u su­šti­ni, od ne­ko­ga uze­to! Da su me­seč­ne za­ra­de u mi­li­on­skim iz­no­si­ma pre sve­ga plod ne­re­gu­li­sa­nih dru­štve­nih od­no­sa, a ne pro­iz­vod nji­ho­vih ne­nad­ma­šnih rad­nih spo­sob­no­sti i fi­zič­ke le­po­te.

Sta­ri­ji i mu­dri­ji re­ći će: ne bri­ni ti, sin­ko, tu­đu bri­gu, Sve­vi­šnji ima rav­nja­ču, sve na kra­ju do­đe na svo­je me­sto.

Osta­je na­ma sa­vre­me­ni­ci­ma ne­do­u­mi­ca:ho­će­mo li i mi, ov­da­šnji i da­na­šnji, do­če­ka­ti tu prav­du?