Ne­mač­ka se vra­ća du­hu Dru­gog svet­skog ra­ta

Slobodan Samardžija

14. 04. 2025. 17:20

Со­вјет­ски вој­ни ме­мо­ри­јал у Бер­ли­ну (Фо­то/ EPA-EFE/PAUL ZIN­KEN)

Slo­bo­dan Sa­mar­dži­ja

Vla­sti ne­mač­ke po­kra­ji­ne Bran­den­burg su za­bra­ni­le pred­stav­ni­ci­ma Ru­si­je i Be­lo­ru­si­je da 8. ma­ja pri­su­stvu­ju obe­le­ža­va­nju 80. go­di­šnji­ce za­vr­šet­ka Dru­gog svet­skog ra­ta. Da­nas, osam de­ce­ni­ja po okon­ča­nju naj­ve­će kla­ni­ce u isto­ri­ji čo­ve­čan­sta­va, ve­o­ma je ma­lo ži­vih uče­sni­ka ko­ji bi mo­gli da se po­gle­da­ju oči u oči, kao ne­ka­da pre­ko ni­ša­na.

Pod­se­ti­mo, u pro­le­će 1945. je­di­ni­ce so­vjet­ske Cr­ve­ne ar­mi­je po­kre­nu­le su Ber­lin­sku ope­ra­ci­ju, po­sled­nju ve­li­ku ofan­zi­vu na Is­toč­nom fron­tu. Sve je okon­ča­no 2. ma­ja osva­ja­njem Hi­tle­ro­ve pre­sto­ni­ce i ka­pi­tu­la­ci­jom ne­mač­kih sna­ga. Ti­me je i ceo Bran­den­burg kao po­kra­ji­na do­speo pod kon­tro­lu So­vje­ta. I ta­ko je osta­lo sve do pa­da Ber­lin­skog zi­da i po­nov­nog uje­di­nje­nja Ne­mač­ke 1990.

A po­če­lo je po­ra­zom Hi­tle­ro­ve voj­ske u bi­ci za Sta­ljin­grad (av­gust 1942. ‒ fe­bru­ar 1943) i de­fi­ni­tiv­nim gu­bit­kom ini­ci­ja­ti­ve na ce­lom Is­toč­nom fron­tu. Sta­ljin­grad­ska epo­pe­ja i da­nas se sma­tra naj­kr­va­vi­jom u ljud­skoj isto­ri­ji po­što je u njoj to­kom šest me­se­ci iz­gu­blje­no iz­me­đu 1,5 do dva mi­li­o­na ljud­skih ži­vo­ta, ci­vi­la i voj­ni­ka. Sve što je na­kon to­ga pre­o­sta­lo Ver­mah­tu bi­lo je, prak­tič­no, sa­mo de­fan­zi­va.

Po­raz u sva­kom ve­li­kom voj­nom su­ko­bu osta­vlja du­bok pe­čat na sud­bi­ni gu­bit­nič­kog na­ro­da. Po­seb­no ako je ta­kvu ne­sre­ću sam po­kre­nuo vo­đen ube­đe­njem da je je­di­ni pro­zvan da sop­stve­nu vo­lju na­met­ne dru­gi­ma kao vr­hov­nu. Pe­čat Dru­gog svet­skog ra­ta (1939. do 1945) uti­snut je na svim me­ri­di­ja­ni­ma na na­šoj pla­ne­ti. Ipak i da­nas, osam de­ce­ni­ja od okon­ča­nja, kao nje­gov glav­ni po­kre­tač ozna­ča­va se – Ne­mač­ka.

I to nas vra­ća u sa­da­šnjost. Sti­ca­jem lo­ših glo­bal­nih okol­no­sti, ide­o­lo­gi­ja na­ci­zma kao da po­no­vo di­že gla­vu. Pre de­set go­di­na, to­kom obe­le­ža­va­nja 70. go­di­šnji­ce kra­ja ra­ta, ta­da­šnji šef ne­mač­ke di­plo­ma­ti­je Frank-Val­ter Štajn­ma­jer je in­si­sti­rao na od­go­vor­no­sti nje­go­ve ze­mlje u Dru­gom svet­skom ra­tu. Ali ta­da su i Ne­mač­ka i ce­la Evro­pa cve­ta­li, po­sla je bi­lo za sva­ko­ga, iz Ru­si­je su pri­sti­za­le ogrom­ne ko­li­či­ne jef­ti­nih ener­ge­na­ta, stan­dard je ra­stao, mi­gran­ti su do­če­ki­va­ni ra­ši­re­nih ru­ku, uža­si ra­to­va su po­mi­nja­ni tek na ko­me­mo­ra­ci­ja­ma… A on­da je rat u Ukra­ji­ni sve pre­o­kre­nuo.

Ne­ma sum­nje da ne­mač­ki „po­vra­tak ko­re­ni­ma” pro­iz­vo­di mno­go ne­pri­jat­nih isto­rij­skih se­ća­nja. Po­li­ti­ka ne­pri­hva­ta­nja imi­gra­na­ta, ne­po­ve­re­nje pre­ma ne­po­sred­nim kom­ši­ja­ma, pa i da­le­koj Ame­ri­ci i isto­rij­sko is­ku­stvo sa Ru­si­jom kao da su dez­o­ri­jen­ti­sa­li da­na­šnje Nem­ce. Isti­ni za vo­lju, to­me je sva­ka­ko do­pri­neo i ose­ćaj da su de­ce­ni­ja­ma is­ko­ri­šća­va­ni od stra­ne za­pad­nih sa­ve­zni­ka kao mo­tor evrop­ske pri­vre­de, ali ne i kao ne­ko ko vo­di tu pri­vre­du u ja­snom prav­cu. Sve ve­će okre­ta­nje de­sno ori­jen­ti­sa­nim par­ti­ja­ma sa­mo je iz­raz ne­za­do­volj­stva ta­kvim sta­tu­som. Ne ču­di sto­ga što su naj­no­vi­ja is­tra­ži­va­nja ov­da­šnjeg jav­nog mnje­nja po­ka­za­la da je par­ti­ja Al­ter­na­ti­va za Ne­mač­ku, ko­ju mno­gi kva­li­fi­ku­ju kao an­ti­se­mit­sku i an­ti­a­me­rič­ku, iz­bi­la u sam vrh po­pu­lar­no­sti, a ne­ka­da­šnji na­ci­stič­ki slo­ga­ni po­sta­li sve uče­sta­li­ji.

Sve po­me­nu­to, na­rav­no, ne uka­zu­je na že­lju Ger­ma­na da po­no­vo kre­nu u po­ko­ra­va­nje sve­ga oko se­be, pa i da­lje. Ali od­ra­ža­va ne­mir ko­ji bi mo­gao da re­zul­ti­ra unu­tra­šnjim su­ko­bi­ma što ni­ka­ko ne bi po­di­glo ugled Evro­pe kao za­jed­ni­ce. Ta­kvo sta­nje uka­zu­je i na či­nje­ni­cu da NA­TO ni­je osno­van tek da bi Za­pad na­šeg kon­ti­nen­ta bra­nio od ta­da­šnjeg So­vjet­skog Sa­ve­za, već ka­ko bi Evro­plja­ni­ma omo­gu­ći­la ka­kvu-ta­kvu me­đu­sob­nu ko­mu­ni­ka­ci­ju, bez te­ških re­či i upo­tre­be na­si­lja.

Po­vla­če­njem SAD iz ovog dru­štva ot­po­če­la je i otvo­re­na bor­ba za vo­de­ću po­zi­ci­ju, po­seb­no iz­me­đu Ve­li­ke Bri­ta­ni­je, Fran­cu­ske i Ne­mač­ke. Sreć­na okol­nost, za sa­da, je­ste to što ni­jed­na od po­me­nu­tih ze­ma­lja na po­se­du­je voj­nu nad­moć ni pri­bli­žno jed­na­ku onoj ko­ju je Adolf Hi­tler imao 1939, ka­da je kre­nuo u svoj osva­jač­ki po­hod. Pi­ta­nje je do­kle će ta­ko i osta­ti.

Ka­ko god bi­lo, re­ak­ci­ja Mo­skve i Min­ska na na­ja­ve vla­sti Bran­den­bur­ga bi­le su oštre. Ak­ce­nat je sta­vljen na ogro­man broj iz­gi­nu­lih so­vjet­skih voj­ni­ka u sla­ma­nju na­ci­zma i či­nje­ni­ci da su nji­ho­va gro­blja ra­su­ta po mno­gim ne­mač­kim gra­do­vi­ma i po­lji­ma. Uosta­lom, Ru­si­ja kao je­di­ni auten­tič­ni po­bed­nik u Ve­li­kom ra­tu sva­ka­ko ne mo­že da pri­hva­ti uce­ne od stra­ne po­be­đe­nog, pa ni po­sle 80 go­di­na mi­ra.

Sa dru­ge stra­ne, osam de­ce­ni­ja po­gnu­te gla­ve na sva­ko­ga bi de­lo­va­lo de­pri­mi­ra­ju­će. Nem­ci su do­bro shva­ti­li da su od Dru­gog svet­skog ra­ta na­o­va­mo bi­li sa­mo ame­rič­ki po­slu­šnik, sa ma­nje ili vi­še do­zvo­lje­ne ini­ci­ja­ti­ve, u za­vi­sno­sti od glo­bal­nih de­ša­va­nja, ali ne i istin­ski part­ner. Ne­ma sum­nje da će ži­te­lji naj­va­žni­je dr­ža­ve u EU mo­ra­ti ne­ke stva­ri da raš­či­ste pre sve­ga sa­mi sa so­bom. Za no­vu avan­tu­ru sva­ka­ko ni­su sprem­ni.