Tišina posle urlika

18. 04. 2025. 14:34

Зо­ран Ђор­ђе­вић (Фото/ лична архива)

Zo­ran Đor­đe­vić*

Na pr­vi po­gled, apla­uz sa uli­ce de­lu­je kao po­be­da gla­sni­jeg nad ti­šim. Mla­di, po­ne­ti eufo­ri­jom i tre­nut­kom za­jed­ni­štva, ve­ru­ju da slo­ga­ni i tran­spa­ren­ti ima­ju te­ži­nu si­ste­ma. No, isti­na je da­le­ko slo­že­ni­ja: ti­ši­na in­sti­tu­ci­ja ni­je uvek znak ne­mo­ći, ona je naj­če­šće po­sled­nja bra­na pred ha­o­som.

Pro­blem na­sta­je kad ener­gi­ja mla­dih po­sta­ne alat u ru­ka­ma onih ko­ji ne tra­že di­ja­log već de­to­na­ci­ju. Kad se pro­test pre­tvo­ri u traj­nu stra­te­gi­ju bez ja­sne po­li­tič­ke plat­for­me, ta­da svi, i stu­den­ti i ro­di­te­lji i dr­ža­va, po­sta­ju ta­o­ci neo­d­go­vor­no­sti i spi­no­va. Pr­vi gu­bit­ni­ci su upra­vo oni naj­ma­nje kri­vi – stu­den­ti i đa­ci. Go­di­nu je la­ko iz­gu­bi­ti, zna­nje te­ško vra­ti­ti. Aka­dem­ski i đač­ki kon­ti­nu­i­tet „pu­ca” br­že ne­go što se gra­di, a re­pu­ta­ci­je uni­ver­zi­te­ta i ško­la se ru­še bez ika­kvog oruž­ja. Ro­di­te­lji, ti „ti­hi fi­nan­si­je­ri na­de”, ume­sto di­plo­ma svo­je de­ce, do­bi­ja­će ne­iz­ve­snost, fru­stra­ci­ju i sve če­šće ose­ćaj kri­vi­ce što ni­su raz­u­me­li šta se de­ša­va.

Ali upra­vo tu ula­zi naj­o­pa­sni­ji aspekt ovog pro­te­sta – po­li­tič­ki in­že­nje­ring. Dok mla­di is­ka­zu­ju bunt, od­re­đe­ni de­lo­vi opo­zi­ci­je već pla­ni­ra­ju ka­ko da to pre­u­sme­re u na­ra­tiv na­si­lja. Bi­će mon­ti­ra­nih sni­ma­ka, dez­in­for­ma­ci­ja, in­sce­ni­ra­nih in­ci­de­na­ta. Sle­di no­vo po­gla­vlje – pred­sta­vlja­nje dr­ža­ve kao agre­so­ra, po­li­ci­je kao na­sil­nog fak­to­ra, a pred­sed­ni­ka Alek­san­dra Vu­či­ća kao glav­nog kriv­ca za sva­ku ne­sre­ću ko­ja se mo­že do­go­di­ti ili će bi­ti iz­mi­šlje­na. Ro­di­te­lje će po­ku­ša­ti da upla­še, stu­den­te da raz­je­di­ne, a od pro­te­sta da na­pra­ve „spek­takl tu­ge” ko­ji se pre­no­si uži­vo, sa su­za­ma ko­je su re­al­ne, ali uzro­ci­ma ko­ji su pa­žlji­vo re­ži­ra­ni. Opo­zi­ci­ja ne­će pre­za­ti ni od če­ga ka­ko bi sva­ki pad, sva­ku slu­čaj­nu po­vre­du, sva­ki su­kob is­ko­ri­sti­la kao ra­ke­tu za „bu­sto­va­nje” pro­te­sta. Njoj je po­treb­na sce­na, ne re­še­nje. Ha­os, ne in­sti­tu­ci­je.

Na to Sr­bi­ja mo­ra da od­go­vo­ri mu­dro i hlad­ne gla­ve. Sr­bi­ja ni­je ekran, već dr­ža­va. Bu­ka tra­je mi­nu­ti­ma, a po­sle­di­ce de­ce­ni­ja­ma. Eko­no­mi­ja već ose­ća sla­bo­sti. In­ve­sti­to­ri po­sta­ju uz­dr­ža­ni, tu­ri­stič­ke agen­ci­je be­le­že ot­ka­zi­va­nja, a lo­kal­na eko­no­mi­ja, od pre­hra­ne do tak­si pre­vo­zni­ka, sa­bi­ra ma­njak. Sva­ka blo­ka­da uli­ce ne­ko­me us­kra­ću­je ne sa­mo slo­bo­du, već i eg­zi­sten­ci­ju. Sva­ka po­ru­ka bez ci­lja una­za­đu­je po­ve­re­nje. I to ne sa­mo pre­ma dr­ža­vi, već i pre­ma oni­ma ko­ji su­tra tre­ba da je vo­de – de­ci, stu­den­ti­ma, mla­dim struč­nja­ci­ma.

Upo­re­di­mo ovo sa slu­ča­jem „Žu­tih pr­slu­ka” u Fran­cu­skoj. Po­če­lo je zbog prav­de, za­vr­ši­lo se u ha­o­su. Mi­li­jar­de evra šte­te, iz­gu­blje­ni tu­ri­sti, na­si­lje na uli­ca­ma, da bi re­for­me ko­je su po­sle smi­ri­va­nja si­tu­a­ci­je ko­nač­no do­šle bi­le da­le­ko od pr­vo­bit­nih zah­te­va. Sli­čan sce­na­rio sa­da ne­ko po­ku­ša­va da na­pi­še i ov­de, s tim što su glav­ni ju­na­ci na­ša de­ca.

Sr­bi­ja ima otvo­re­ne ka­na­le. Stu­dent­ski par­la­men­ti ni­su uki­nu­ti, Mi­ni­star­stvo pro­sve­te ne za­klju­ča­va svo­ja vra­ta. In­sti­tu­ci­je če­ka­ju pred­lo­ge, a ne pa­ro­le. Di­ja­log ne mo­že po­sto­ja­ti uko­li­ko jed­na od stra­na ne že­li da raz­go­va­ra. Ako već po­sto­ji ener­gi­ja za pro­me­nu, ne­ka ide ka pred­lo­gu, ka za­ko­nu, ka re­še­nju, ka re­al­no­sti, a ne ka re­ži­ji. Jer re­vo­lu­ci­ja bez pla­na je iz­da­ja bu­duć­no­sti, a pro­test ko­ji ne zna šta da­lje stra­da pr­vi u ne­vre­me­nu ko­je sam pri­zo­ve.

Do­šlo je vre­me da se za­pi­ta­mo: Da li ho­će­mo da bu­de­mo eho po­li­tič­kog pro­jek­ta ili auto­ri na­še bu­duć­no­sti? Da li ho­će­mo da go­vo­ri­mo sop­stve­nim gla­som ili da kle­či­mo pred sce­na­ri­jem onih ko­ji že­le no­vu ne­sre­ću sa­mo da bi sli­ka iz­gle­da­la dra­ma­tič­ni­je? Jer ka­da iz­gu­biš go­di­nu, mo­žda si iz­gu­bio sa­mo vre­me. Kad si mlad, vre­me ti de­lu­je bes­ko­nač­no i la­ko na­dok­na­di­vo. Ali kad uđeš u go­di­ne, shva­tiš da je sva­ki iz­gu­blje­ni dan dra­go­cen i ne­na­dok­na­div. S dru­ge stra­ne, kad iz­gu­biš di­ja­log, po­ve­re­nje i sta­bil­nost – ta­da gu­biš i bu­duć­nost, a iz­gu­blje­na bu­duć­nost ne­ma dru­gu pri­li­ku, ne­ma re­pri­zu. Bu­di­mo pa­met­ni­ji i uz­dig­ni­mo se iz­nad ha­o­sa i ga­la­me. Bu­di­mo hra­bri­ji od onih ko­ji ra­ču­na­ju da će se sve za­bo­ra­vi­ti kad ne­sta­ne bu­ka. Ti­ši­na po­sle ur­li­ka mo­ra da bu­de no­va sna­ga, a ne od­jek gre­ške. Sr­bi­ja mo­ra da ču­je svo­ju de­cu, ali de­ca mo­ra­ju že­le­ti da go­vo­re svo­jim, a ne tu­đim gla­som. De­ca tre­ba da bu­du auto­ri, ne eho!

Iz lič­nog is­ku­stva jed­nog stu­den­ta to­kom bur­nih de­ve­de­se­tih, znam: istin­ska sna­ga pro­te­sta ne po­či­va u ga­la­mi uli­ca, već u nje­go­voj spo­sob­no­sti da uti­ša bu­ku i po­sta­ne glas ra­zu­ma unu­tar in­sti­tu­ci­ja. Kad iz in­sti­tu­ci­ja ne do­đe od­go­vor, ne tre­ba mi­sli­ti da je ti­ši­na po­raz. Na­pro­tiv, ona je pri­pre­ma. Bunt ko­ji ume da ću­ti, sa­mo se sa­bi­ra. I kao re­ka ko­ja na­krat­ko pre­su­ši da bi se vra­ti­la sna­žni­ja i du­blja, ta­ko se i pro­test vra­ća sve­sni­ji, or­ga­ni­zo­va­ni­ji, od­luč­ni­ji. Dru­štvo se ne me­nja pu­kom po­bu­nom, već spo­sob­no­šću da svo­ju po­bu­nu pre­tvo­ri u vi­zi­ju, a vi­zi­ju u de­lo­va­nje. Na­pre­dak ni­je plod be­sa, već zre­lo­sti. Mu­dar čo­vek ne ru­ši da bi ru­šio, već tra­ži smi­sao u ono­me što že­li da sa­gra­di. Dr­ža­va ko­ja mi­sli da tra­je, mo­ra na­u­či­ti da slu­ša. Jer bu­duć­nost po­sto­ji sa­mo ta­mo gde po­sto­ji raz­li­či­tost mi­šlje­nja. Sa­mo za­jed­ni­ca ko­ja ču­je svo­je lju­de, i kad vi­ču i ka­da ću­te, ima sna­gu da ide na­pred.

*Po­li­ti­čar, biv­ši mi­ni­star od­bra­ne