Iluzija progresivne pobune
Студентска блокада РТС-а Фото Н. Марјановић
Blokade fakulteta u Srbiji, koje su poslednjih meseci postale uobičajen politički instrument pojedinih studentskih grupa, predstavljaju simptom dublje krize. Na površini deluju kao borba za demokratiju i pravdu. U stvarnosti sve su više odraz bezidejne frustracije, ideološke konfuzije i sve izraženije arogancije. Studenti koji sebe vide kao jedine autentične predstavnike naroda, odbacuju i opozicione partije i ekspertske krugove, tražeći da sami formiraju prelaznu vladu. Ovakav narativ, koliko god zvučao revolucionarno, opasno se približava formama političke anarhije.
Zahtevi ovih studentskih grupa da oni budu ti koji će definisati sastav prelazne ili ekspertske vlade otkrivaju duboko nerazumevanje kako funkcionišu politički sistemi. Demokratija nije sistem u kojem pojedine grupe koje privremeno mobilišu javnu pažnju dobijaju pravo da suspenduju institucije, zakone i principe podele vlasti. To što neko blokira fakultet ili RTS ne daje mu automatski legitimitet. U političkoj zrelosti ne postoji prečica do moći mimo institucionalnih mehanizama.
Takav stav neodoljivo podseća na razne radikalne pokrete u svetu koji su takođe počinjali sa „idealima”, a završavali urušavanjem država i ljudskih prava. Studenti su, istorijski gledano, često bili iskrica promena. Ali iskrica može zapaliti i dom, ne samo sveću.
Posebno zabrinjavajući aspekt sadašnjih blokada jeste kategoričko odbijanje studentskih vođa da dozvole demokratsko izjašnjavanje preko postojećih i funkcionalnih univerzitetskih portala, kao što je „E-student”. Svaki student u Srbiji ima svoj jedinstveni nalog, korisničko ime i šifru za pristup sistemu. Samo aktivni studenti, sa važećim indeksom, mogu da glasaju. Sistem je zatvoren, transparentan i praktično ne može biti predmet manipulacije.
Ako su studenti zaista borci za demokratiju, zašto beže od njenog najosnovnijeg oblika – glasanja? Zašto ne dozvole da se svi studenti izjasne da li žele nastavak blokada ili povratak na studije? Odbijanjem da omoguće ovakvo izjašnjavanje, studentima se uskraćuje pravo glasa. Time se vrši tihi autoritarizam unutar studentskog pokreta, gde manjina nameće volju većini pod plaštom moralne superiornosti.
Ovakvo ponašanje baca senku na čitav studentski pokret i otkriva njegovu unutrašnju nedemokratsku prirodu. Kada se ignorišu postojeći, legitimni mehanizmi izjašnjavanja i kada se odluke donose u zatvorenim grupama, takozvanim plenumima, bez provere podrške u široj zajednici studenata, to nije demokratija. To je uzurpacija prava većine od strane glasne manjine.
U vreme kada su digitalni alati omogućili neviđenu transparentnost, odbijanje da se koristi „E-student” za izjašnjavanje, nije slučajno. To je svesna odluka da se izbegne istina, a istina je da ogroman broj studenata želi da studira, a ne da bude taoc tuđe političke agende.
Reč „talibani” na arapskom znači upravo „studenti”. Mladi ljudi, puni ideala i nezadovoljstva, okupljeni oko čvrstih ideoloških okvira, pokrenuli su radikalni talas u Avganistanu. Taj talas je ugušio svaku slobodu, obesmislio institucije, uveo versku diktaturu i decenijama zarobio sopstveni narod. Naravno, analogija nije potpuna, niti treba tvrditi da su srpski studenti talibani. Ali jeste upozoravajuća ilustracija šta se dešava kada studenti preuzmu političku ulogu bez političke odgovornosti i institucionalne kontrole.
Sličan slučaj desio se u Iranu 1979. Studenti su imali ključnu ulogu u obaranju Šahovog režima i uspostavljanju Islamske Republike.Nakon svrgavanja Šaha, studenti u Iranu nisu ostali po strani – aktivno su učestvovali u formiranju nove islamske vlasti, verujući da grade pravednije društvo. Umesto slobode, pomogli su u uspostavljanju verskog autoritarizma koji je ugušio upravo one vrednosti za koje su se navodno borili – slobodu misli, govora i izbora. Ono što je počelo kao bunt protiv autoritarizma, završilo se teokratskom diktaturom koja je zemlju vratila decenijama unazad. Ekstremizam, makar u studentskom ruhu, retko donosi progres. Najčešće stvara novi oblik represije.
Studenti izazivaju simpatije. Mladost i idealizam lako pokreću emocije javnosti. Ali upravo zbog toga su idealna meta za manipulaciju. Politički akteri, kako domaći, tako i strani, prepoznaju njihovu simboličku moć. Kroz finansijske tokove, preko medijskih uticaja do NGO struktura, studenti postaju sredstvo u tuđim agendama. Često i bez sopstvene svesti o tome.
Ova vrsta „političke nevinosti” može biti jednako opasna kao i svesna zloupotreba. Kada grupa mladih ljudi, bez ikakvog javnog mandata, odluči da blokira fakultet na neodređeno vreme, da onemogući pristup obrazovanju hiljadama drugih, da se postavi iznad svih političkih i stručnih struktura u zemlji, to više nije pobuna. To je uzurpacija.
Demokratija podrazumeva pravo na protest. Ali i protest ima granice. Blokade javnih institucija, prekidanje rada univerziteta, upadi u medijske kuće i nasilno onemogućavanje rada ustanova više nisu oblici legitimnog izražavanja nezadovoljstva. To su krivična dela.
U Francuskoj je, primera radi, blokada univerziteta od strane studentskih grupa pod određenim uslovima moguća, ali traje kratko i uvek se vodi dijalog sa upravom. Kada se pređe linija razuma, policija interveniše. U SAD, „occupy” pokreti su tolerisani dok su bili nenasilni i svakako vremenski ograničeni. Onog trenutka kada su narušavali javni red i bezbednost, kao i pravo drugih studenata, dolazilo je do prinudnog prekida.
Srbija trenutno prolazi kroz politički osetljiv period. Institucionalni poredak, kakav god bio, i dalje postoji. Njegovo podrivanje bez jasnog plana, bez demokratskog legitimiteta i bez institucionalnih rešenja, vodi u haos. A iz haosa se retko kad rodi demokratija.
Jedan od najzabrinjavajućih aspekata studentskih zahteva jeste odbacivanje svih političkih aktera – i vlasti i opozicije, i eksperata i civilnog sektora. Poruka je jasna: „Samo mi, niko drugi.” Takav diskurs neodoljivo podseća na totalitarne impulse. Kada jedna grupa smatra da samo ona ima „pravo” da vodi državu, to nije demokratija. To je latentni fašizam u progresivnom pakovanju.
Zrela demokratska borba zna šta će posle. Ima program, strategiju, saradnike, mehanizme. Ova studentska pobuna toga nema. Ima samo impuls i nihilizam. A to nije dovoljno za promenu sistema – samo za njegovo rušenje.
Studentske blokade, kao i svaki protest, imaju smisla samo ako su deo šireg demokratskog procesa. Kada prerastu u stalnu opstrukciju, odbacivanje svih struktura autoriteta i zahteve za samonametnutim vođstvom – prestaju biti demokratski i postaju pretnja.
Anarhija, bez obzira na to da li dolazi sleva, desna ili iz studentskih klupa, nije rešenje. Ona ruši, ali ne gradi. Podsećanje na istorijske primere – od Avganistana do Irana – služi kao važno upozorenje. Zemlje koje su prepustile političku moć neodgovornim akterima, makar to bili i studenti sa najboljim namerama, platile su visoku cenu.
Srbija ne sme ponoviti te greške. Potreban nam je dijalog, sistemske promene i zrela politička svest. Ne novi oblik populističke, studentske samovolje koja se krije iza paravana borbe za demokratiju.
*Direktor Međunarodnog
instituta za bezbednost
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista