Magnet poezije koji privlači

Borka Golubović-Trebješanin

22. 04. 2025. 12:39

Озрен Грабарић (Фото: Д. Удовичић)

Reditelj Aleksandar Popovski i ja mesecima pre prve čitaće probe „Sirana” intenzivno smo radili na mom novom junaku: Siranu de Beržeraku. Krenuli smo od adaptacije teksta, unosili svoje ideje, nastojali da razrešimo dileme koje smo imali. Kako i zašto Sirano nosi kompleksnu ideju, poruku, potrebu za ljubavlju, uz pitanje zaljubljujemo li se u nečiji izgled ili lepotu duha. Naša predstava je svojevrsna borba za poeziju, reč, za stihove. U tom smislu Sirano u našoj verziji je onaj junak koji se koristi poezijom, Roksana isto tako, zato se prepoznaju i zaljubljuju. I ostali likovi ih u toj liniji prate, i njih taj magnet poezije privlači.

Jedan od vodećih hrvatskih glumaca Ozren Grabarić ovako je za „Politiku” govorio o svom novom, naslovnom junaku u predstavi „Sirano” po delu Edmonda Rostana u režiji Aleksandra Popovskog. Komad, koji je nedavno premijerno izveden na sceni zagrebačkog pozorišta „Gavela”, preveo je Ivan Kušan, dramaturg je Dubravko Mihanović, scenograf Vanja Magić, kostimografkinje su Marita Ćopo i Mia Popovska, autor muzike Marjan Nećak...

Nismo ni sumnjali kad smo pre izvesnog perioda čuli za ideju da iskusni Aleksandar Popovski namerava da režira ovo Rostanovo remek-delo iz 1897. godine o ljubavi, poštenju, idealima, da je lik kompleksnog Sirana, jednog od poslednjih romantičnih junaka, pesnika, melanholika, beskrajno duhovitog, bolno osetljivog dramskog junaka, namenio upravo Ozrenu Grabariću, koga beogradska publika i te kako dobro poznaje.

Obeležen velikim nosom, Sirano sumnja da nikada neće osvojiti Roksanino srce. Ipak, žrtvuje se za njenu sreću, nudeći osećanja kroz drugo ime...

– Sirano jeste grub čovek koji govori istinu svetu i stvara mnoge neprijatelje oko sebe, ali je i neustrašivi ratnik. Lik koji je jedino preplašen pred Roksanom, nesiguran da stane pred njeno lice. Tu pratimo razne slojeve, dimenzije njegovog karaktera, ratnika-čoveka koji želi svoju perjanicu, kako sam kaže, da ponese čistu sa sobom. Njegova unutrašnja potreba jeste da bude čist pred svetom, ali je i preplašen. Nosi kompleks svog izgleda, narušene lepote. U tom smislu, vrlo precizno pratimo Rostanovu partituru, ključne segmente naravno smo ostavili. Imali smo, međutim neke autorske uplive, kako reditelj Aleksandar Popovski i inače radi. Ovo je, svakako, jedan od lepših procesa koje sam tokom karijere radio – tvrdi Grabarić.

Beogradska publika imala je najpre priliku pre nekoliko godina da vidi Grabarića u predstavi „Hinkeman” u režiji Igora Vuka Torbice, u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Ali i njegov autorski projekat „Dnevnik jednog ludaka”, rađen po Gogolju, kad je odneo ubedljivu pobedu na zemunskom Festivalu monodrame i pantomime. U Beogradskom dramskom pozorištu, koje smatra svojom drugom kućom, osvojio je poklonike teatra s brojnim predstavama: „Ružni, prljavi, zli” Slobodana Obradovića, po motivima istoimenog filma Etora Skole, u režiji Lenke Udovički, „Čovek slon” prema tekstu Dimitrija Kokanova u režiji Kokana Mladenovića, „(Pra)Fausta”, prema Geteovom prvobitnom tekstu čuvene drame, u režiji Borisa Liješevića, „Demokratija” prema motivima drame Josifa Brodskog, u režiji Veljka Mićunovića...

Ozren Grabarić je docent na Akademiji dramske umetnosti u Zagrebu na Katedri za scenski govor. Rođen je u Zagrebu, ali je dobar deo detinjstva proveo u Barseloni. Stalni član „Gavele” postao je 2006. godine i ima status prvaka. Na pitanje ko je danas Sirano, romantični idealista ili... Grabarić kaže:

– Teško mi je da se opredelim, zato što možda takvih ljudi, poput Sirana, više nema ili nam nedostaju. Vidimo i osećamo da se u svetu u kojem živimo mnogi ljudi ne snalaze. Prilagođavaju se trenutku, pristaju na razne kompromise, koji su jedini način da čovek ostane u ovom društvu, zajednici, a da ne žive na marginama. Korisno je da ga imamo u tom fiktivnom smislu, da konstantno podsećamo da je utopija tu da nam pokaže put, odnosno da u toj težnji budemo bolji, damo sve od sebe. Potrebni su nam ti svetionici da vidimo gde pravimo greške. Ne moramo nužno da dosegnemo do ideala, jer je to možda i nemoguće, ali pokazati taj smer, putokaz, i te kako je važno. Zato su ovakve priče bitne, posebno u našem turbulentnom vremenu u koje je svet ušao, naš region takođe. Očigledno su to ciklični događaji u koje smo sapleteni – konstatuje Grabarić.