Ju­nak pri­če o ro­da­ma

01. 05. 2025. 17:14

Роде у гнезду (Фото /Г. Анђелић)

Mi­lo­čaj – Ra­do­sav Šlji­vić, ko­ga u Mi­lo­ča­ju, se­lu kod Kra­lje­va, zo­vu Ra­ki­ca, sva­ko ju­tro usta­je u pet i u ko­fa­ma ko­je spe­ci­jal­no za to slu­že ro­da­ma iz­no­si sve­žu ri­bu. To ra­di po­sled­njih se­dam go­di­na ot­ka­ko je par ovih pti­ca na ban­de­ri, na ula­zu u Ra­ki­ci­no dvo­ri­šte, sa­gra­dio gne­zdo. Ni­šta ne bi bi­lo ne­u­o­bi­ča­je­no da par pti­ca po mno­go če­mu ne pr­ko­si za­ko­ni­ma pri­ro­de. Pr­ve go­di­ne muž­jak je na­stra­dao na Ibar­skoj ma­gi­stra­li, a žen­ka ni­je du­go tu­go­va­la, te je no­vog na­šla ubr­zo. To­kom se­dam le­ta par se odo­ma­ćio pa ro­de še­ta­ju po avli­ji Šlji­vi­ća, pe­nju se na ste­pe­ni­ce, do­ma­ći­nu je­du iz ru­ke.

Se­de­ći u hla­du ora­ha, Ra­ki­ca za­po­či­nje pri­ču o svom neo­bič­nom dru­že­nju. A sve je po­če­lo 2019. u apri­lu, ka­da je muž­jak za se­dam da­na na­pra­vio gne­zdo na ban­de­ri. Pr­ve go­di­ne žen­ka je od če­ti­ri mla­dun­ca od­ga­ji­la sa­mo jed­nog, ko­ga je par te su­šne go­di­ne us­peo da pre­hra­ni. Na­red­ne ta­ko­đe, jer još ni­su bi­le na­u­či­le da je­du ser­vi­ra­nu ri­bu.

– Jed­no­stav­no ih je iz­ba­ci­la iz gne­zda i ta­da sam shva­tio da ni­su ima­le do­volj­no hra­ne. Zi­mi, u nji­ho­vom od­su­stvu, sam či­tao o ži­vo­tu i na­vi­ka­ma ovih pti­ca. Sle­de­ćeg pro­le­ća sam po­čeo da do­no­sim ko­fe sa ri­bom, ali ta­da je po­če­la mu­ka, jer ih je tre­ba­lo pri­pi­to­mi­ti i na­u­či­ti da je­du – po­či­nje svo­ju be­se­du Ra­ki­ca, ina­če uz­ga­ji­vač ži­vi­ne.

– Naj­pre sam ko­fe sa ri­bom osta­vljao uve­če u dvo­ri­štu, na­da­ju­ći se da će muž­jak u zo­ru, čim iz­le­ti iz gne­zda pri­ći hra­ni. Ali uvek bi ga pre­te­kle mač­ke i dru­ge ži­vo­ti­nje ko­je to­kom no­ći sve po­je­du. On­da sam ri­bu iz­no­sio pre­ko da­na. Ali one i da­lje ni­su pri­la­zi­le, sve dok na ri­bu ni­su do­šle svra­ke. Ka­da je muž­jak ro­de ugle­dao hra­ni­li­šte, bo­ja­žlji­vo je pri­šao i po­čeo da je­de – pri­ča Ra­ki­ca do­da­ju­ći da je pro­ces zbli­ža­va­nja s pti­ca­ma tra­jao go­di­na­ma. Sa ro­da­ma se ra­do­vao nji­ho­vom pod­mlat­ku, ali i tu­go­vao ka­da je pr­ve go­di­ne muž­jak na­stra­dao na ma­gi­stral­nom pu­tu ka Kra­lje­vu.

– U ma­ju 2020, ka­da je ro­da već po­lo­ži­la ja­ja,  zo­ve me dru­gar i pri­ča da je auto pre­ga­zio jed­nu ro­du na pu­tu. Bio je to muž­jak. Zna­ju­ći da je ro­da osta­la bez hra­ni­te­lja, usta­jao sam sva­ko ju­tro u po­la pet i po­ku­ša­vao da uba­cim sit­nu pa­pa­li­nu u gne­zdo. I kom­ši­je su mi po­ma­ga­le, bio je to sko­ro ne­mo­guć po­sao. Zna­li smo sa­ti­ma da ska­če­mo oko ban­de­re uba­cu­ju­ći sit­nu ri­bu ko­ja pa­da po trav­nja­ku i na as­falt, ume­sto u gne­zdo. Ko nas je gle­dao do­bro se isme­jao. Tri­na­e­sti dan na­kon po­gi­bi­je muž­ja­ka žen­ka se upa­ri­la sa dru­gim. Hra­ni­li smo je 13 da­na, a po­što ri­bu ni­smo uspe­va­li da na­ba­ci­mo u gne­zdo, hra­ni­li smo je ko­ma­di­ma pi­le­ćeg me­sa – pri­ča Ra­ki­ca. Te go­di­ne par je ot­hra­nio sva tri mla­dun­ca. Sva­ke na­red­ne par ro­da bi ot­hra­nio sve mla­dun­ce.

– Pr­ve go­di­ne su od­ba­ci­le dva pti­ća, sa­mo jed­no ot­hra­ni­le, kao i sle­de­će. Već od 2021. žen­ka u pro­se­ku le­že po če­ti­ri ja­ja i za­hva­lju­ju­ći do­hra­ni, ni­je­dan mla­du­nac ni­je od­ba­čen, svi su po­le­te­li – ra­do­sno kao o ro­đe­noj de­ci ob­ja­šnja­va Ra­ki­ca.

Upo­znao je on i ćud ovih pti­ca, sva­ko mla­dun­če je znao „u gla­vu”. Za­pam­tio je jo­gu­na­stog pti­ća ko­ji ka­da sle­ti na ru­čak od ko­fe ras­te­ra sve osta­le, pa po­tom gra­ci­o­znim ho­dom pri­đe i obe­du­je. Ni­ko od osta­lih čla­no­va ja­ta ni­je smeo da mu se su­prot­sta­vi. Ka­da su jed­ne go­di­ne mla­dun­ci iz gne­zda iz­le­te­li i za­jed­no s ro­di­te­lji­ma po­če­li da je­du „po­slu­že­nje s Mo­ra­ve” shva­tio je da su se ro­de pri­pi­to­mi­le. Za je­dan obrok dve od­ra­sle ro­de i če­ti­ri mla­dun­ca po­je­du vi­še od tri ki­lo­gra­ma sit­ne ri­be.

– Pro­ču­lo se po kra­ju za ro­de Mi­lo­čaj­ca i Mi­lo­čaj­ku, pa mi ri­bo­lov­ci ne­kad do­ne­su „po­vru­šu” be­lu ri­bu ko­ju upe­ca­ju na Mo­ra­vi. Ali ka­da to­ga ne­ma, ja mo­ram u ri­bar­ni­cu po pa­pa­li­nu, ona je naj­jef­ti­ni­ja. Ne­ko­li­ko pri­ja­te­lja po­ma­žu, pa i oni ne­kad ku­pe. Me­đu­tim, po­sled­nje dve go­di­ne me bri­ne na­rav muž­ja­ka. Ra­ni­je je lo­vio gli­ste, ža­be i do­no­sio u gne­zdo, a sa­da čim sva­ne do­la­zi u dvo­ri­šte i kle­pe­će obi­la­ze­ći oko pra­zne ko­fe. Očas po­sla eto ga na pra­gu – ka­zu­je ovaj ple­me­ni­ti čo­vek, do­da­ju­ći da Mi­lo­ča­jac Go­to­van i go­spo­đa ro­da sa­da dnev­no po­je­du do ki­lo­gram sve­že ri­be. Ka­da stig­nu mla­di, tre­ba­će vi­še od tri.

Osim ri­bo­lo­va­ca, me­đu oni­ma ko­ji Ra­ki­ci po­ma­žu da ot­hra­ni ro­de je i vla­snik se­o­ske pro­dav­ni­ce, ko­ji je pro­šle go­di­ne do­neo 10 ki­lo­gra­ma pa­pa­li­ne, a još to­li­ko su do­ni­ra­li nje­go­vi pri­ja­te­lji.

Ra­ki­ca, ju­nak ove pri­če, za­kle­ti je ne­že­nja. Na raz­go­vor je pri­stao ali pred objek­tiv fo­to-re­por­te­ra ni­ka­ko ni­je hteo. Na­ro­či­to sa­da ka­da su tu i ro­de ko­je la­ko mo­gu da mu po­mr­se pla­no­ve.

Šest gne­zda na 20 ki­lo­me­ta­ra

Me­šta­ni Mi­lo­ča­ja go­vo­re da ne pam­te da su ro­de ra­ni­je na­se­lja­va­le pod­ruč­je Mi­lo­ča­ja i okol­nih se­la, me­đu­tim, si­tu­a­ci­ja se pro­me­ni­la. U ovom kra­ju sa­da ima naj­ma­nje šest ak­tiv­nih gne­zda u kru­gu od 20 ki­lo­me­ta­ra.

– Zna­ju­ći da je iz ovog gne­zda po­le­te­lo 17 je­din­ki ro­da, u nji­ho­voj je pri­ro­di da se vra­te u ove kra­je­ve i po­tom­stvo ov­de po­di­žu. Nas to po­seb­no ra­du­je, pa je kom­ši­ja, na par sto­ti­na me­ta­ra odav­de, na vrh ban­de­re po­sta­vio me­tal­nu, ži­ča­nu po­lu­lop­tu ko­ja je ide­al­na pod­lo­ga za gra­đe­nje gne­zda. Ma ko­li­ko da su na­še ro­de svo­je­gla­ve i po­na­ša­le su se mi­mo na­ra­vi svo­je ptič­je vr­ste, mi ve­ru­je­mo da će nam se vra­ti­ti mla­di pa­ro­vi – pri­ča kom­ši­ja Lu­ka Ar­se­ni­je­vić, ko­ji je za­jed­no sa kom­ši­ja­ma uve­se­lja­vao su­se­de ka­da su ska­ka­li oko ban­de­re, po­ku­ša­va­ju­ći da u gne­zdo uba­ce ri­bu i po­mog­nu žen­ki da pre­ži­vi.