Franc Ajzenhut – slikar Orijenta
Рашко Рамадански са сликом „Хунгарија” Фото приватна архива
Subotica/Bečej – Gradski muzej u Bečeju je objavio da je od privatnog lica otkupio sliku „Hungarija” Franca Ajzenhuta, ponosno ističući da su sa ovom akvizicijom stali u red ustanova koje čuvaju njegovo delo. Ova slika nastala je važnim povodom: trebalo je da predstavi umetnikovu viziju Ugarske povodom hiljadu godina od dolaska Mađara u Panonsku niziju. Raško Ramadanski, arheolog i medievalista, kustos Gradskog muzeja u Bečeju, podseća da je slika prvobitno namenjena za Milenijumsku izložbu u Budimpešti, ali je odbijena, te je umetnik izložio potpunu drugačiju sliku. Akutelna akvizicija Gradskog muzeja u Bečeju upravo se odnosi na prvobitnu, originalnu ideju Ajzenhuta.
Franc Ajzenhut rođen je u 1857. godine u Bačkoj Palanci u zanatlijskoj porodici nemačkog porekla. Kao građanin Austrougarske znao je nemački, mađarski i srpski jezik. Kada je zapažen njegov talenat, šalju ga u Minhen, gde studira slikarstvo. Slika „Smrt Đul-babe” donosi mu Veliku državnu zlatnu medalju u poslednjoj deceniji 19. veka, te postaje tražen slikar. U to vreme angažovan je i na oslikavanju tavanice kafea „Njujork”, i danas jednog od najlepših enterijera u Budimpešti. To je vreme i kada se Ajzenhut okreće ka slikanju velikih istorijskih tema i Orijenta. Na prelazu vekova važio je za jednog od najboljeg i najpoznatijeg slikara Orijenta, što je odrednica kojom se i danas opisuje njegovo stvaralaštvo. Odlazi na Kavkaz, u Italiju, obilazi Afriku, boravi na dvoru emira od Buhare. Dr Olga Kovačev Ninkov, istoričarka umetnosti i kustos Gradskog muzeja u Subotici, koja je autor i velike ilustrovane monografije o slikaru, pozivajući se i na mađarske izvore, izvlači paralelu između Ajzenhuta i Paje Jovanovića: obojica su iz Vojvodine, savremenici, obojica borave u Africi i na Kavkazu, obojica prodaju svoja dela u Engleskoj, čija publika vidi u njima „autentičan Istok”.
U našim galerijama i muzejima Franc Ajzenhut prisutan je i sa svojim delima nastalim na Orijentu, kao i istorijskim temama. Naravno, najpoznatija je „Bitka kod Sente”, smeštena u velikoj sali Županije u Somboru, kao najveće ulje na platnu na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Njegova dela čuvaju se u Narodnom muzeju u Beogradu, Galeriji Matice srpske, Gradskom muzeju u Subotici, a sada ih ima i Gradski muzej Bečej.
Priča o slici „Hungarija” zanimljiva je i što je autor kroz znamenja na slici nastojao da prenese jednu značajnu i slojevitu poruku, pritom nadrastajući puke komemorativne ili romantičarske okvire i nacionalne porive, objašnjava Raško Ramadanski. Povod za sliku, obeležavanje hiljadu godina od dolaska Mađara na prostore Panonije, prilika je da umetnik istakne simbole koje smatra važnim. U tom svetlu, Ramadanski osim heraldike na slici čita i krunu na glavi Hungarije, njen mač i plašt kojim je ogrnuta.
„Glavno istorijsko znamenje mađarske države i nacionalni simbol naših severnih suseda jeste kruna Sv. Stefana ili Sveta kruna. Kruna se sastoji iz dva različita oglavlja, takozvane grčke i latinske krune, koje su objedinjene, i to ne u najveštijem maniru, tek krajem XII veka. Starija, grčka kruna zapravo je dar vizantijskog cara Mihajla VII Parapinaka ugarskom kralju Gezi I. Ovde ne bi trebalo smetnuti sa uma i okolnost da su, kako Stefan tako i ostala osmorica arpadovskih vladara iz XI veka, te i pomenuti Geza, zapravo nosili titulu kralja Panonije, o čemu, između ostalog, svedoče i natpisi na njihovom novcu. U ovom kontekstu, u budućnosti bi bilo uputno kritički se osvrnuti na tradicionalnu mađarsku istoriografiju, naročito uzimajući u obzir da je pre nastanka Ugarske na ovim prostorima postojala i slovenska kneževina Panonija, kao i istoimena romejska provincija i franačka krajina”, navodi Ramadanski.
Žena koja personifikuje Hungariju ima i mač sa elementima iz različitih istorijskih razdoblja koji treba da prikaže hiljadu godina istorije Mađara, ali i plašt sa krinovima koji je povezuje sa francuskim plemstvom i tako ih uvodi na pozornicu velikih evropskih dinastija, zaključuje kustos Gradskog muzeja u Bečeju.