Dan kada je Odesa zavijena u crno
(Фото/ РИА Новости)
Slobodan Samardžija
U istoriji crnomorske luke Odese 2. maj 2014. godine zauvek će ostati zapisan crnim slovima. Tada su u stravičnom masakru poginule 42 osobe, samo zato što su razmišljale drugačije od njihovih egzekutora. Bio je to događaj koji je, po mnogim nezavisnom procenama, društvenu krizu u Ukrajini, drugoj po veličini evropskoj državi, uveo – u rat.
Sve je počelo sa tzv. narandžastom revolucijom s kraja 2004. i početkom 2005. pokrenutom zbog nepravilnosti na predsedničkim izborima na kojima je pobedu izvojevao proruski kandidat Viktor Janukovič. Na čelu nezadovoljnih građana tada su se nalazili političari Viktor Juščenko i Julija Timošenko. Protesti na centralnom gradskom Trgu nezavisnosti („Majdan nezaležnosti”) trajali su danima i punili stranice svetske štampe... Bilo je tu mnogo razbijenih glava, pa i pogibija usled delovanja snajperista raspoređenih po okolnim višespratnicama. Rezultat: u trećem krugu izbora pobedio je Juščenko sa 52 odsto glasova.
Ali istog trenutka Ukrajina je ušla u politički, ekonomski i etnički haos koji je na kraju rezultirao pokretanjem ruske Specijalne vojne operacije krajem februara 2014. i zauzimanjem poluostrva Krim. Rat se ubrzo proširio na celu zemlju i podelio međunarodnu javnost.
Ali vratimo se Odesi tragičnog 2. maja. I to je bio dan za demonstracije i iskazivanje podrške proruskim i antiruskim stavovima. Pečat svemu dale su i suprotstavljene grupe fudbalskih navijača. Prevaga je bila na strani onih koji su se zalagali za potpuno odvajanje od nekadašnje sovjetske matice, jačanje odnosa sa državama zapadne Evrope.
U jednom trenutku, shvativši da su nadjačani, proruski demonstranti su se sklonili u zgradu na Kuličovom polju u kojoj se nalazilo sedište lokalne sindikalne organizacije. Ali pobesnela gomila se nije zaustavila. Naprotiv, prema opkoljenima su počele da lete kamenice, ali i zapaljive bombe. U samo nekoliko trenutaka cela zgrada se našla u plamenu. One koji su hteli da izbegnu da budu živi spaljeni dočekali su meci. Bilans: 42 izginulih i više od 250 povređenih. Duh nacizma ponovo je izašao iz boce u koju je zarobljen davne 1945.
I za sve to vreme na Zapadu su zatvarali oči, sklanjali pogled. „Ne isključujem mogućnost da se sve događalo prema scenariju napisanom upravo tamo”, objašnjava politikolog Aleksandar Dudčak. „Trebalo je narodu pokazati šta se dešava onima koji se odupiru uticaju Evrope. Postalo je jasno i da oni koji su se suprotstavili prozapadnoj vladi u Kijevu nemaju alternativu sem da svoja prava brane silom. Masakr u Odesi pokazao se kao prelomna tačka.”
A Ukrajina nije bila jedina. Revolucije slične „Majdanu” zahvatile su i druge postsovjetske države, kao i nekadašnje članice tzv. Istočnog bloka, pa i ovdašnje na Balkanu. I u svim slučajevima uz povratak metodama poznatim iz nacističkih vremena.
Podsetimo, Ukrajina se nakon „narandžaste revolucije”, našla pod izrazitim uticajem zapadnih krugova. Nevladine organizacije nekontrolisano su vršljale po celoj zemlji finansirane parama iz svetskih centara, ali i od oligarha poput Džordža Sorosa. Krenulo se u ukidanje ruskih institucija, škola, zabranu jezika, crkve, u novo tumačenje istorije, glorifikaciju nekadašnjeg nacističkog vođe Stepana Bandere... Iako je u osiromašenoj zemlji i dalje živelo više od 17 odsto onih koji su se izjašnjavali kao Rusi. Počeli su i ratni sukobi u oblasti Donbasa gde se broj stradalih brzo popeo do 1.400.
Na Krimu, većinski nastanjenom ruskom populacijom odlučili su se na odvajanje od Ukrajine kojoj su voljom sovjetskog lidera Nikite Hruščova pripojeni davne 1964. i povratak pod okrilje istorijske carske matice. Ovo je bio jak udarac onima koji su planirali da pod svoju kontrolu preuzmu praktično celo Crno more. Otuda pritisci na Gruziju, Rumuniju, Bugarsku, čega smo svakodnevni svedoci.
U Odesi i danas živi oko 100 različitih etničkih zajednica. Najviše je svakako Ukrajinaca. Upravo stoga sudbina nekadašnje carske luke, zbog njenog značaja i kao vazdušnog spoja sa Dunavom, jedna je od ključnih tačaka u okončanju aktuelnog rata u Ukrajini. Lučka postrojenja i infrastrukturni objekti pod stalnim su napadima ruskih dronova i raketa. Takođe, pojedine informacije ukazuju na to da u ovoj oblasti deluje jak proruski pokret otpora.
Iako su međunarodne organizacije osudile nasilje u Odesi 2. maja 2014. i pozvale na pravdu, mnogi odgovorni do danas nisu izašli pred sudije. Uostalom, kao ni oni koji su 10 godina pre toga izazvali haos na Trgu nezavisnosti u ukrajinskoj prestonici.