Dan kada je Odesa zavijena u crno

Slobodan Samardžija

06. 05. 2025. 15:52

(Фото/ РИА Новости)

Slo­bo­dan Sa­mar­dži­ja

U isto­ri­ji cr­no­mor­ske lu­ke Ode­se 2. maj 2014. go­di­ne za­u­vek će osta­ti za­pi­san cr­nim slo­vi­ma. Ta­da su u stra­vič­nom ma­sa­kru po­gi­nu­le 42 oso­be, sa­mo za­to što su raz­mi­šlja­le dru­ga­či­je od nji­ho­vih eg­ze­ku­to­ra. Bio je to do­ga­đaj ko­ji je, po mno­gim ne­za­vi­snom pro­ce­na­ma, dru­štve­nu kri­zu u Ukra­ji­ni, dru­goj po ve­li­či­ni evrop­skoj dr­ža­vi, uveo – u rat.

Sve je po­če­lo sa tzv. na­ran­dža­stom re­vo­lu­ci­jom s kra­ja 2004. i po­čet­kom 2005. po­kre­nu­tom zbog ne­pra­vil­no­sti na pred­sed­nič­kim iz­bo­ri­ma na ko­ji­ma je po­be­du iz­vo­je­vao pro­ru­ski kan­di­dat Vik­tor Ja­nu­ko­vič. Na če­lu ne­za­do­volj­nih gra­đa­na ta­da su se na­la­zi­li po­li­ti­ča­ri Vik­tor Ju­ščen­ko i Ju­li­ja Ti­mo­šen­ko. Pro­te­sti na cen­tral­nom grad­skom Tr­gu ne­za­vi­sno­sti („Maj­dan ne­za­le­žno­sti”) tra­ja­li su da­ni­ma i pu­ni­li stra­ni­ce svet­ske štam­pe... Bi­lo je tu mno­go raz­bi­je­nih gla­va, pa i po­gi­bi­ja usled de­lo­va­nja snaj­pe­ri­sta ras­po­re­đe­nih po okol­nim vi­še­sprat­ni­ca­ma. Re­zul­tat: u tre­ćem kru­gu iz­bo­ra po­be­dio je Ju­ščen­ko sa 52 od­sto gla­so­va.

Ali istog tre­nut­ka Ukra­ji­na je ušla u po­li­tič­ki, eko­nom­ski i et­nič­ki ha­os ko­ji je na kra­ju re­zul­ti­rao po­kre­ta­njem ru­ske Spe­ci­jal­ne voj­ne ope­ra­ci­je kra­jem fe­bru­a­ra 2014. i za­u­zi­ma­njem po­lu­o­str­va Krim. Rat se ubr­zo pro­ši­rio na ce­lu ze­mlju i po­de­lio me­đu­na­rod­nu jav­nost.

Ali vra­ti­mo se Ode­si tra­gič­nog 2. ma­ja. I to je bio dan za de­mon­stra­ci­je i is­ka­zi­va­nje po­dr­ške pro­ru­skim i an­ti­ru­skim sta­vo­vi­ma. Pe­čat sve­mu da­le su i su­prot­sta­vlje­ne gru­pe fud­bal­skih na­vi­ja­ča. Pre­va­ga je bi­la na stra­ni onih ko­ji su se za­la­ga­li za pot­pu­no odva­ja­nje od ne­ka­da­šnje so­vjet­ske ma­ti­ce, ja­ča­nje od­no­sa sa dr­ža­va­ma za­pad­ne Evro­pe.

U jed­nom tre­nut­ku, shva­tiv­ši da su nad­ja­ča­ni, pro­ru­ski de­mon­stran­ti su se sklo­ni­li u zgra­du na Ku­li­čo­vom po­lju u ko­joj se na­la­zi­lo se­di­šte lo­kal­ne sin­di­kal­ne or­ga­ni­za­ci­je. Ali po­be­sne­la go­mi­la se ni­je za­u­sta­vi­la. Na­pro­tiv, pre­ma op­ko­lje­ni­ma su po­če­le da le­te ka­me­ni­ce, ali i za­pa­lji­ve bom­be. U sa­mo ne­ko­li­ko tre­nu­ta­ka ce­la zgra­da se na­šla u pla­me­nu. One ko­ji su hte­li da iz­beg­nu da bu­du ži­vi spa­lje­ni do­če­ka­li su me­ci. Bi­lans: 42 iz­gi­nu­lih i vi­še od 250 po­vre­đe­nih. Duh na­ci­zma po­no­vo je iza­šao iz bo­ce u ko­ju je za­ro­bljen dav­ne 1945.

I za sve to vre­me na Za­pa­du su za­tva­ra­li oči, skla­nja­li po­gled. „Ne is­klju­ču­jem mo­guć­nost da se sve do­ga­đa­lo pre­ma sce­na­ri­ju na­pi­sa­nom upra­vo ta­mo”, ob­ja­šnja­va po­li­ti­ko­log Alek­san­dar Dud­čak. „Tre­ba­lo je na­ro­du po­ka­za­ti šta se de­ša­va oni­ma ko­ji se od­u­pi­ru uti­ca­ju Evro­pe. Po­sta­lo je ja­sno i da oni ko­ji su se su­prot­sta­vi­li pro­za­pad­noj vla­di u Ki­je­vu ne­ma­ju al­ter­na­ti­vu sem da svo­ja pra­va bra­ne si­lom. Ma­sa­kr u Ode­si po­ka­zao se kao pre­lom­na tač­ka.”

A Ukra­ji­na ni­je bi­la je­di­na. Re­vo­lu­ci­je slič­ne „Maj­da­nu” za­hva­ti­le su i dru­ge post­so­vjet­ske dr­ža­ve, kao i ne­ka­da­šnje čla­ni­ce tzv. Is­toč­nog blo­ka, pa i ov­da­šnje na Bal­ka­nu. I u svim slu­ča­je­vi­ma uz po­vra­tak me­to­da­ma po­zna­tim iz na­ci­stič­kih vre­me­na.

Pod­se­ti­mo, Ukra­ji­na se na­kon „na­ran­dža­ste re­vo­lu­ci­je”, na­šla pod iz­ra­zi­tim uti­ca­jem za­pad­nih kru­go­va. Ne­vla­di­ne or­ga­ni­za­ci­je ne­kon­tro­li­sa­no su vr­šlja­le po ce­loj ze­mlji fi­nan­si­ra­ne pa­ra­ma iz svet­skih cen­ta­ra, ali i od oli­gar­ha po­put Džor­dža So­ro­sa. Kre­nu­lo se u uki­da­nje ru­skih in­sti­tu­ci­ja, ško­la, za­bra­nu je­zi­ka, cr­kve, u no­vo tu­ma­če­nje isto­ri­je, glo­ri­fi­ka­ci­ju ne­ka­da­šnjeg na­ci­stič­kog vo­đe Ste­pa­na Ban­de­re... Iako je u osi­ro­ma­še­noj ze­mlji i da­lje ži­ve­lo vi­še od 17 od­sto onih ko­ji su se iz­ja­šnja­va­li kao Ru­si. Po­če­li su i rat­ni su­ko­bi u obla­sti Don­ba­sa gde se broj stra­da­lih br­zo po­peo do 1.400.

Na Kri­mu, ve­ćin­ski na­sta­nje­nom ru­skom po­pu­la­ci­jom od­lu­či­li su se na odva­ja­nje od Ukra­ji­ne ko­joj su vo­ljom so­vjet­skog li­de­ra Ni­ki­te Hru­ščo­va pri­po­je­ni dav­ne 1964. i po­vra­tak pod okri­lje isto­rij­ske car­ske ma­ti­ce. Ovo je bio jak uda­rac oni­ma ko­ji su pla­ni­ra­li da pod svo­ju kon­tro­lu pre­u­zmu prak­tič­no ce­lo Cr­no mo­re. Otu­da pri­ti­sci na Gru­zi­ju, Ru­mu­ni­ju, Bu­gar­sku, če­ga smo sva­ko­dnev­ni sve­do­ci.

U Ode­si i da­nas ži­vi oko 100 raz­li­či­tih et­nič­kih za­jed­ni­ca. Naj­vi­še je sva­ka­ko Ukra­ji­na­ca. Upra­vo sto­ga sud­bi­na ne­ka­da­šnje car­ske lu­ke, zbog nje­nog zna­ča­ja i kao va­zdu­šnog spo­ja sa Du­na­vom, jed­na je od ključ­nih ta­ča­ka u okon­ča­nju ak­tu­el­nog ra­ta u Ukra­ji­ni. Luč­ka po­stro­je­nja i in­fra­struk­tur­ni objek­ti pod stal­nim su na­pa­di­ma ru­skih dro­no­va i ra­ke­ta. Ta­ko­đe, po­je­di­ne in­for­ma­ci­je uka­zu­ju na to da u ovoj obla­sti de­lu­je jak pro­ru­ski po­kret ot­po­ra.

Iako su me­đu­na­rod­ne or­ga­ni­za­ci­je osu­di­le na­si­lje u Ode­si 2. ma­ja 2014. i po­zva­le na prav­du, mno­gi od­go­vor­ni do da­nas ni­su iza­šli pred su­di­je. Uosta­lom, kao ni oni ko­ji su 10 go­di­na pre to­ga iza­zva­li ha­os na Tr­gu ne­za­vi­sno­sti u ukra­jin­skoj pre­sto­ni­ci.