Slomljeno ogledalo protesta

07. 05. 2025. 17:26

(Фо­то/ лич­на ар­хи­ва)

Bi­ti deo stu­dent­skog po­kre­ta de­ve­de­se­tih, a da­nas bi­ti sve­dok pro­te­sta i blo­ka­da koji tra­ju vi­še od šest me­se­ci, ni­je sa­mo ži­vot­na si­me­tri­ja, već je to iza­zov sa­mo­reflek­si­je. Zato da­nas, ka­da stu­den­ti iz­ra­žava­ju re­volt, kao ne­ko ko je deo nji­ho­ve stra­sti već ži­veo, a deo od­go­vor­no­sti ne ta­ko dav­no i no­sio, ose­ćam po­tre­bu ne da za­u­zmem stra­nu, već da pred­lo­žim pra­vac i da poku­šam da po­mog­nem da pro­na­đe­mo for­mulu – gde ide­a­li ne­će bi­ti žr­tvo­va­ni, a drža­va ne gu­bi sta­bil­nost. Ne mo­ra sve bi­ti bi­nar­no – nu­la ili je­dan. Ne­ka ovo bu­de po­ziv na tre­ću op­ci­ju: dijalog, ozbi­ljan i in­sti­tu­ci­o­na­lan. Di­ja­log, ne iz sla­bo­sti, već iz zre­lo­sti.

U pr­vom ta­la­su pro­te­sta vi­de­li smo auten­ti­čan bol i ti­hu ko­lek­tiv­nu tra­u­mu ko­ju je tra­ge­di­ja u No­vom Sa­du pro­u­zro­kova­la. Taj bol je bio iskra. Sva­ka iskra, osta­ne li bez kon­tro­le, la­ko po­sta­ne vatra, ali ne ona ko­ja gre­je pro­me­nu, već ona ko­ja sa­go­ri mosto­ve. U dru­gom ta­la­su, kao na­sta­vak vi­di­mo ume­ša­ne „pr­ste” spo­lja, a njih je la­ko bi­lo pre­po­zna­ti, zna­mo ih već.Ne ne­gi­raj­mo vi­še. „Šar­po­va ško­la” je re­al­nost – sofi­sti­ci­ra­ni me­ha­ni­zmi obu­ke, ci­lja­na ko­mu­ni­ka­ci­ja i struk­tu­ra ko­ja da­le­ko preva­zi­la­zi spon­ta­ni bunt. Tu po­či­nje pro­blem, jer stu­den­ti vi­še ni­su sa­mo stu­den­ti, a vlast vi­še ni­je sa­mo vlast. Ula­zi­mo u are­nu, a iz­gu­bi­lismo Agoru – iz­gu­bi­li smo pro­stor raz­go­vo­ra. 

Ne op­tu­žu­jem stu­den­te.Nji­ho­va ener­gi­ja je legi­tim­na.Ali ovo mo­ra da sta­ne da­nas.Čim ova ener­gi­ja po­sta­ne in­stru­ment dru­gih agen­di, gu­bi­mo su­šti­nu.Kao ka­da ne­ko slomi ogle­da­lo da raz­bi­je svoj od­raz, a ne shva­ta da on­da gu­bi i se­be.

A gde je opo­zi­ci­ja? De­lu opo­zi­ci­je opsta­nak da­nas za­vi­si od uspe­ha dru­gih, za­to oni vi­še ne pri­pa­da­ju sfe­ripo­li­ti­ke, nego de­lu bi­o­lo­gi­je ko­ja iz­u­ča­va pa­ra­zi­te. Kao sen­ke ko­je ne­ma­ju sop­stve­ni ob­lik oni su se za­le­pi­li za stu­den­te, ne da bi ih podr­ža­li, već da bi ih kao što kr­pe­lji ra­de – „si­sa­li”, po mo­guć­stvu po­li­tič­ki za­trova­li i ka­da ih u pot­pu­no­sti is­ko­ri­ste napu­sti­li. Za­to oopo­zi­ci­ji ne­ću da go­vo­rim, jer ka­da se ne­ko kao kr­pelj za­le­pi za tu­đu ide­ju, a sam je ni­ka­da ni­je imao, sva­ka reč bi mu bi­la po­klon.

Da ne bih ostao ne­ko ko sa­mo po­sma­tra, kri­ti­ku­je i ko­men­ta­ri­še sa dis­tan­ce, odlu­čio sam da po­nu­dim pred­lo­ge ko­ji ni­su oslo­nje­ni na si­lu, već na sna­gu di­ja­lo­ga i razu­ma.

Pr­vi pred­log za iz­la­zak iz kri­ze bio bi for­mi­ra­nje na­ci­o­nal­nog Sa­ve­ta za insti­tu­ci­o­nal­ni raz­go­vor (po uzo­ru na REM) – te­la sa­sta­vlje­nog od stu­de­na­ta, pro­fe­sora, pred­stav­ni­ka vla­sti i ugled­nih čla­nova dru­štva, ko­je bi kroz kon­struk­tiv­nu ras­pra­vu otvo­ri­lo pro­stor za di­ja­log i raz­u­me­va­nje, a ne sa­mo za op­tu­ži­va­nje.

Dru­gi je sve­o­bu­hvat­na re­for­ma obra­zo­vanja ko­ja bi de­ci i mla­di­ma razvi­ja­la kritičko mi­šlje­nje, ume­sto pu­kog me­mo­ri­sa­nja sa ci­ljem iz­ra­de ku­ri­ku­lar­nog sistema ko­ji de­cu uči ka­ko da mi­sle, a ne šta da mi­sle. Treći pred­log je da se kroz sa­radnju sa Ko­lar­če­vom za­du­žbinom, SA­NU, po­zo­ri­šti­ma, Narod­nom bi­bli­o­te­kom i dru­gimin­sti­tu­ci­ja­ma kul­tu­re ra­di na ja­ča­nju kul­tur­nih i dru­štve­nih vred­no­sti, jer se istin­ski ot­por apa­ti­ji, ra­di­ka­li­zmu i ma­ni­pu­la­ci­ji gra­di kroz po­ro­di­cu, umetnost i obra­zo­va­nje, a ne samo kroz za­ko­ne. Vas­pi­ta­nje, ute­me­lje­no na po­što­va­nju, slu­ša­nju i od­go­vor­no­sti je meri­lo jed­nog čo­ve­ka.

Na kra­ju, po­sled­nji pred­log – osni­va­nje Stal­ne stu­dent­ske kon­fe­ren­ci­je Sr­bi­je po uzo­ru na So­ci­jal­no-eko­nom­ski sa­vet, traj­nog me­ha­ni­zma kroz ko­ji bi stu­den­ti rav­no­prav­no uče­stvo­va­li u ob­li­ko­va­nju po­li­ti­ka u obla­sti­ma obra­zo­va­nja i zapo­šlja­va­nja. Ono bi bi­lo me­di­ja­tor­ski most iz­me­đu iz­vr­šne vla­sti i stu­dent­ske i aka­dem­ske popu­la­ci­je u ce­li­ni, ima­la bi sa­ve­to­dav­nu ulo­gu i uče­stvo­va­la bi u iz­ra­di po­li­ti­ka iz obla­sti obra­zo­va­nja, za­po­šlja­va­nja i di­gi­tal­nog raz­vo­ja. Te­lo ko­je ne bi za­vi­si­lo od par­ti­ja, man­da­ta ili pro­te­sta, već od in­sti­tu­ci­o­nal­ne odgo­vor­no­sti i inicijative mla­dih i akadem­ske za­jed­ni­ce. 

Cilj ovih pred­lo­ga nije bor­ba mo­ći, već stva­ra­nje pro­sto­ra za bu­duć­nost u ko­joj razgo­va­ra­mo i za­jed­no gra­di­mo ono što namsvi­ma pri­pa­da, a to je na­ša dr­ža­va.

Dra­gi či­ta­o­ci, pam­će­njem smo pre­ži­veli, ali sa­da mo­ra­mo uče­njem da na­pre­du­jemo.

Sna­ga ovog tre­nut­ka je u od­lu­ci da presta­ne­mo sa op­tu­žba­ma, da pre­ki­ne­mo sa aršini­ma: „ko je pr­vi po­čeo”, „ko je ko­me dao glas”, „ko je či­ji”. Po­sle pr­vog da­na svake po­bu­ne, va­žno je sa­mo jed­no pi­ta­nje – ko je do­volj­no mu­dar da pred­lo­ži sutrašnji dan? Za­to: Epi­log, ne epi­taf. Predlog, a ne po­klič. Re­še­nje, ne re­vanš.

Uva­že­ni či­ta­o­ci, ve­ro­vat­no će­te se neče­mu na­sme­ja­ti, mo­žda na ne­če­mu i za­meri­ti, ali pro­baj­te da za­mi­sli­te, zar ne bi bi­lo ge­ni­jal­no da ne­što od ovo­ga od­mah sutra poč­ne da se spro­vo­di? Ako je­ste, on­da je red da ma­nje go­vo­ri­mo o pro­ble­mi­ma, a vi­še o ono­me što mo­že iz njih da pro­i­zađe. Mo­žda mir. Mo­žda di­ja­log. Mo­žda još bo­lja Sr­bi­ja. Ne bi bio pr­vi put da iz nevo­lje na­pra­vi­mo na­rod­nu slo­gu, ali je možda posled­nji ako i ovaj put to pro­pu­stimo.Ne­ka ova ze­mlja bu­deme­đu pr­vi­ma ko­ja će umeti da ka­že: Sva­ka po­bu­na se mo­ra čuti, ali sva­ka vlast ko­ja slu­ša „ra­ste”. Student ne­će ma­nje vo­le­ti slo­bo­du ako se okre­ne di­ja­lo­gu. Na­pro­tiv, ta­da je sa­zreo, a dr­ža­va ko­ja mu taj di­ja­log omo­gu­ći, po­staje i ja­ča.

Ne­ću vi­še o ovo­me pi­sa­ti, jer ovo jedno­stav­no mo­ra da sta­ne i to od­mah – u ime bu­duć­no­sti na­še dr­ža­ve i na­še mla­do­sti! 

*Po­li­ti­čar, biv­ši mi­ni­star od­bra­ne