Svojom duhovitošću je rešavao sve konflikte

10. 05. 2025. 22:35

Фото-документација Атељеа 212

Povezalo nas je vreme iste klase. Bio je tih, ali tiho buntovan. Bilo je lepo sa našim Zagrepčaninom. Upravo i ovo pišem iz njegovog Zagreba. Voleli smo se nekom tihom, nenametljivom ljubavlju. Našu klasu obeležilo je osipanje, svako je imao neki svoj, različit put. Neka nas poveže u osećanje da smo bili grupa, klasa, neka nas on sada podseti da smo delili nešto važno. Da se volimo uprkos kilometrima i sudbinama koje nas razdvajaju. 
Erol Kadić je bio naš omiljeni Hrvat za sve ono ružno vreme raspada zajedničke domovine Jugoslavije. A za to je trebalo hrabrosti. Njegove hrabrosti. Njegova nežnost nas je spajala... Tiho i nenametljivo utkao se i u naše živote. I mi u njegov. Bilo je je jednostavno i s ljubavlju. Neka Mirno spava naš „klasić”, opet nas je okupio zajedno, da ne zaboravimo koliko smo jedni drugima važni. Šta je to što je važno u našim malim životima? Da se volimo. Neka ga sa nama isprate naši studentski Molijeri, Šekspiri, Trifkovići i Sterije. 
Evo, u Zagrebu sam, njegovom gradu, na probama i danas ću se prošetati gradom u mislima sa njim. Nikada nismo ovde bili zajedno, ali jesmo u Rovinju kad je Arsa vodio celu klasu da plovimo njegovom Galiolom i beremo školjke. Jesmo išli u Resavsku pećinu da stalaktitima i stalagmitima pozajmljujemo glasove za Arsin radio-projekat.
Beogradski pozorišni krug ostao je sada bez još jednog nadarenog, posvećenog umetnika: glumca i reditelja Erola Kadića,  stalnog člana Ateljea 212 i cela glumačka porodica tuguje zbog rastanka.
Podsetimo da je rođen 1955. godine u Zagrebu, gde je u ranim danima nagoveštavao svoj snažni umetničkim potencijal. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Arsenija Jovanovića 1980. godine, a već tri godine kasnije postaje stalni član glumačkog ansambla Ateljea 212, gde ostaje sve do penzije 2020. godine. 
Voleo je svoje „klasiće”, svoje kolege i sve ljude ovoga sveta i sa posebnim emocijama negovao osobene junake u predstavama u kojima je igrao („Korešpodencija”, „Čudo u Šarganu”, „Oj, Srbijo, nigde lada nema”, „Majka”, „Kosančićev venac 7”, „Metastabilni gral”, „Maj nejm iz Mitar”,  „Kneginja iz Foli-Beržera”, „Turneja”, „Operao za tri groša”, „Sveti Georgije ubiva aždahu”, „Kralj Lir”, „Otac na službenom putu”, „Revizor”, „Detroit”...). 
Tokom bogate, duge karijere bavio se i pozorišnom režijom. U matičnom Ateljeu 212 režirao je predstave: „Pijanista”, „Zabavljač”, „Džepovi puni kamenja” i „Jedan Pikaso”, kao i mnogo predstava u nezavisnoj produkciji: „Generali ili srodstvo po oružju”, „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo”, „Džepovi puni kamenja”, „Kerovi”... Rado je bio viđen gost i u drugim teatarskim kućama. 
Režirao je i u Narodnom pozorištu Mostar, kao i u zemunskom  Madlenijanumu, gde je postavio dela: „Silvija”, „Mejrima”, „Let iznad kukavičjeg gnezda”, „Mračna komedija”, „Derviš i smrt”, „Plavi anđeo”... 
Pokušavam da se setim, a ne mogu, kad sam Erola Kadića videla ljutog. Mislim da je njegova duhovitost razrešavala konflikte. A bio je „spadalo” i tome smo se uvek radovali. Neka tamo gore, gde je sada, sve pršti od smeha, kao što su bila naša druženja.