Teheranska svakodnevnica pred eksploziju istorije

18. 06. 2025. 13:21

Фото лична архива

Iz Be­o­gra­da sam 2. ju­na po­le­teo ka Is­tan­bu­lu, a oda­tle ka Te­he­ra­nu, ne slu­te­ći da ću na­red­nih ne­ko­li­ko da­na u tom gra­du pro­ve­sti u jed­nom od naj­o­se­tlji­vi­jih tre­nu­ta­ka za tu ze­mlju. To je bu­kval­no bi­lo za­tiš­je pred bu­ru. Te­he­ran, grad s vi­še od 10 mi­li­o­na lju­di, de­lo­vao je na pr­vi po­gled kao i sva­ka dru­ga azij­ska me­tro­po­la. Gu­žva u sa­o­bra­ća­ju, na ba­za­ri­ma, to­plot­ni ta­las ko­ji le­pi ko­šu­lje za le­đa. Lju­di su pri­ča­li o sva­ko­dne­vi­ci, in­fla­ci­ji, sku­po­ći me­sa, obra­zo­va­nju de­ce, fud­bal­skoj re­pre­zen­ta­ci­ji. Iran­ci su bi­li lju­ba­zni, ali opre­zni, po­seb­no pre­ma stran­ci­ma. Ali iza te sva­ko­dnev­ne fa­sa­de ose­ća­la se ne­ka čud­na ne­de­fi­ni­sa­na na­pe­tost, po­put elek­trič­ne stru­je što pro­la­zi kroz va­zduh pred olu­ju, ko­ja se za­i­sta i do­go­di­la sve­ga se­dam da­na po mom po­vrat­ku u Be­o­grad.

U pr­vim da­ni­ma mog bo­rav­ka grad je de­lo­vao uobi­ča­je­no, a sa­o­bra­ćaj kao kon­tro­li­sa­ni ha­os. Iran­ci tvr­de da u sa­o­bra­ća­ju u Te­he­ra­nu va­ži prin­cip „pred­nost imam pr­vo ja, pa on­da onaj ko je ja­či, a za­tim onaj ko mo­že da po­beg­ne i pro­đe”. Ali is­pod te po­vr­ši­ne ne­što je bi­lo dru­ga­či­je. Sve je bi­lo spo­ri­je. Lju­di su, či­ni­lo se, gle­da­li u te­le­fo­ne vi­še ne­go ina­če. Sva­ki dru­gi lo­kal imao je por­tre­te Ho­me­i­ni­ja i ge­ne­ra­la Su­lej­ma­ni­ja – kao stal­ni pod­set­nik da se ge­o­po­li­ti­ka ne de­ša­va ne­gde ta­mo da­le­ko, već da ži­vi i di­še s na­ro­dom Ira­na.

U raz­go­vo­ru s tak­si­stom ko­ji me vo­zio ka ho­te­lu u uli­ci Ta­le­ga­ni pi­tao sam ga da li su lju­di za­bri­nu­ti zbog mo­gu­ćeg su­ko­ba, ko­ji je tih da­na skrom­no na­ja­vlji­van u po­je­di­nim ame­rič­kim me­di­ji­ma kao „hi­po­te­tič­ki sce­na­rio”.

„Sve je u bož­jim ru­ka­ma”, od­go­vo­rio je, ali je za­tim, go­to­vo ša­pa­tom, do­dao: „Ali ovog pu­ta ne­što je­ste dru­ga­či­je.”

Iako je Iran go­di­na­ma pod za­pad­nim sank­ci­ja­ma, sva­ko­dne­vi­ca kao da se ru­ga to­me. Do­volj­no je da se vi­di ka­ko put­nič­ki avi­o­ni ne­mač­kih i austrij­skih avio-kom­pa­ni­ja re­dov­no sle­ću u Te­he­ran, a na ra­fo­vi­ma pro­dav­ni­ca sto­je „lint”, „mil­ka”, „to­ble­ro­ne” i broj­ni pro­iz­vo­di „Ne­stlea”, kao da sank­ci­je ne po­sto­je. In­te­re­sant­no je i da je u Ira­nu vo­da sku­plja od ener­ge­na­ta, jer li­tar di­ze­la ta­mo ko­šta sa­mo oko tri evro­cen­ta.

Na uli­ca­ma ni­je bi­lo pa­ni­ke, ali je bi­lo vi­še po­li­cij­skih pa­tro­la. Is­pred ne­kih dr­žav­nih in­sti­tu­ci­ja sta­ja­li su na­o­ru­ža­ni ču­va­ri, a stra­nim no­vi­na­ri­ma, ka­ko sam ka­sni­je sa­znao, sve se vi­še ogra­ni­ča­vao slo­bo­dan pri­stup. Pla­ća­nje kre­dit­nim kar­ti­ca­ma ko­je ne iz­da­ju iran­ske ban­ke ni­je bi­lo mo­gu­će. In­ter­net je po­vre­me­no ne­sta­jao. Ne­ke apli­ka­ci­je ni­su ra­di­le, a raz­go­vo­ri pre­ko „Vaj­be­ra” ili „Vo­ca­pa” bi­li su uspo­re­ni ili čak pot­pu­no one­mo­gu­će­ni.

Imao sam neo­če­ki­va­nu i isto­vre­me­no po­tre­snu pri­li­ku da pri­su­stvu­jem go­vo­ru vr­hov­nog li­de­ra aja­to­la­ha Ali­ja Ham­ne­i­ja. Obra­ća­nje se do­go­di­lo po­vo­dom obe­le­ža­va­nja 36. go­di­šnji­ce smr­ti aja­to­la­ha Ho­me­i­ni­ja, osni­va­ča Islam­ske Re­pu­bli­ke. Do­ga­đaj je odr­žan u ju­žnoj zo­ni Te­he­ra­na, u ve­li­kom kom­plek­su gde se na­la­zi ma­u­zo­lej Ho­me­i­ni­ja, me­sto du­bo­ke sim­bo­li­ke za iran­sku te­o­kra­ti­ju.

Ham­nei se obra­tio pred oko 15.000 ver­ni­ka, a mi – ne­ko­li­ko stra­na­ca, di­plo­mat­ski kor i no­vi­na­ri – bi­li smo sme­šte­ni u za­seb­nom de­lu ma­u­zo­le­ja. U isto­rij­skom go­vo­ru, ko­ji je tra­jao dva i po sa­ta, ne­dvo­smi­sle­no je od­bio sve zah­te­ve SAD da Iran ob­u­sta­vi obo­ga­ći­va­nje ura­ni­ju­ma: „Pri­mar­ni cilj Ame­ri­ke je da uči­ni Iran ener­get­ski za­vi­snim od Za­pa­da. Naš od­go­vor Ame­ri­ci je ja­san: oni ne mo­gu da uči­ne ni­šta.”

Ovo obra­ća­nje je bi­lo vi­še od po­li­tič­ke re­to­ri­ke. Bi­lo je to po­tvr­đi­va­nje kur­sa: ne­ma po­vrat­ka, ne­ma kom­pro­mi­sa. Pre­go­va­rač­ki pro­ces ko­ji je sa­da za­u­sta­vljen, pet run­di in­di­rekt­nih raz­go­vo­ra sa SAD u Ma­ska­tu i Ri­mu, ni­je dao opi­plji­ve re­zul­ta­te. Iran je tvr­do re­šen da na­sta­vi svoj nu­kle­ar­ni pro­gram, sma­tra­ju­ći ga su­ve­re­nim pra­vom, sim­bo­lom ot­po­ra i ko­nač­no – an­ti­glo­ba­li­stič­kim od­go­vo­rom.

Ham­nei je is­ta­kao i da je ra­đa­nje mul­ti­po­lar­no­sti ko­joj sve­do­či­mo da­nas ot­po­če­lo još 1979. go­di­ne, i to, ka­ko tvr­di – islam­skom re­vo­lu­ci­jom u Ira­nu. Po nje­mu, taj isto­rij­ski pre­o­kret ni­je bio sa­mo na­ci­o­nal­ni po­tres, već i pr­vi zna­ča­jan uda­rac glo­bal­noj ar­hi­tek­tu­ri mo­ći u do­ba hlad­no­ra­tov­skog du­a­li­zma. Iako se u tom tre­nut­ku svet i da­lje na­la­zio u čvr­stom sti­sku bi­po­lar­ne lo­gi­ke Va­šing­ton–Mo­skva, re­vo­lu­ci­ja u Te­he­ra­nu po­ja­vi­la se kao auten­ti­čan tre­ći glas – ko­ji ni­je bio ni za­pad­ni, ni ko­mu­ni­stič­ki, već du­bo­ko ute­me­ljen u lo­kal­noj kul­tu­ri, ve­ri i ide­ji ot­po­ra im­pe­ri­ja­li­zmu. Mo­žda je, u ši­roj isto­rij­skoj per­spek­ti­vi, Ham­ne­i­je­vo vi­đe­nje oprav­da­no. Hlad­ni rat je­ste bio bor­ba dva blo­ka, ali upra­vo su ova­kvi pa­ra­lel­ni po­kre­ti, od Ira­na do ne­svr­sta­nih, na­go­ve­šta­va­li kre­ta­nje ka frag­men­ta­ci­ji glo­bal­ne hi­je­rar­hi­je. Da­na­šnja mul­ti­po­lar­nost – sa sve sna­žni­jom Ki­nom, Ru­si­jom, ali i re­gi­o­nal­nim si­la­ma po­put Ira­na, In­di­je, Tur­ske ili Bra­zi­la – mo­žda za­i­sta ima ko­re­ne u tom pr­vom „ne­po­slu­šnom” is­ko­ra­ku iz 1979.

Pu­bli­ka, uglav­nom sve­šten­stvo, stu­den­ti i bez­bed­no­sni apa­rat, re­a­go­va­la je na ovaj go­vor us­hi­će­njem i po­vi­ci­ma po­dr­ške. Ali na­po­lju, na uli­ca­ma Te­he­ra­na, ista po­ru­ka no­si­la je dru­ga­či­ju te­ži­nu: strah da će baš ovog pu­ta sve iza­ći iz sen­ke i po­sta­ti pra­vi, otvo­re­ni rat. Od­mah na­kon Ham­ne­i­je­vog obra­ća­nja, sve vo­de­će svet­ske no­vin­ske agen­ci­je pod ozna­kom „hit­no” ob­ja­vi­le su nje­gov oštar od­go­vor Ame­ri­ci, što je do­dat­no pod­gre­ja­lo već uza­vre­lu me­đu­na­rod­nu sce­nu.

Te­he­ran­ski Ve­li­ki ba­zar, sr­ce sta­rog gra­da, sve­ga se­dam da­na pre izra­el­skih na­pa­da, i da­lje je ra­dio pu­nim ka­pa­ci­te­tom. Tr­gov­ci su pro­da­va­li te­pi­he, ša­fran, pi­sta­će, zla­to. Ali raz­go­vo­ri su bi­li kra­ći, oči su če­šće gle­da­le ka te­le­vi­zo­ri­ma ko­ji su emi­to­va­li pro­gram dr­žav­ne te­le­vi­zi­je. Je­dan pro­da­vac mi je šap­nuo: „Ako Izra­el od­go­vo­ri di­rekt­no, mi smo u sre­di­štu... i sve će sta­ti.”

To­kom tih pet da­na ose­tio sam ču­dan pa­ra­doks: spo­lja­šnji iz­gled nor­mal­no­sti i unu­tra­šnja ne­iz­ve­snost ko­ja je ra­đa­la ću­ta­nje. Lju­di su se uz­dr­ža­va­li od ko­men­ta­ra. Po­li­ti­ka je bi­la pri­sut­na u sva­koj uli­ci, ali ne­vi­dlji­va u raz­go­vo­ru. Je­dan vo­zač „Sna­pa” (iran­ska ver­zi­ja „Ube­ra”) re­kao mi je: „Na­vi­kli smo mi na ten­zi­je. Sva­ka ge­ne­ra­ci­ja je ima­la ne­ki rat ili kri­zu. Ali lju­di že­le sa­mo mir. Ži­vot je već do­volj­no te­žak.”

Iran i Izra­el go­di­na­ma vo­de rat, ali do sa­da je to bi­lo pre­ko dru­gih. Ono što u na­u­ci o bez­bed­no­sti zo­ve­mo „prok­si rat”, u prak­si se od­vi­ja pre­ko He­zbo­la­ha u Li­ba­nu, pre­ko Hu­ta u Je­me­nu, pre­ko na­pa­da na te­ri­to­ri­ja­ma su­sed­nih ze­ma­lja, kao i pre­ko mi­li­ci­ja u Ira­ku. Ovaj rat bio je do sa­da „rat u sen­ci”. Ali sve se pro­me­ni­lo u apri­lu pro­šle go­di­ne, kad je Izra­el iz­vr­šio va­zdu­šni na­pad na iran­ski di­plo­mat­ski kom­pleks u Da­ma­sku, ubiv­ši vi­so­ke ko­man­dan­te Re­vo­lu­ci­o­nar­ne gar­de. Iran je od­go­vo­rio di­rekt­nim na­pa­dom ba­li­stič­kim i bes­pi­lot­nim sred­stvi­ma na izra­el­sku te­ri­to­ri­ju. Pr­vi put u isto­ri­ji, ove dve ze­mlje ušle su u otvo­re­ni, di­rekt­ni su­kob.

Iran, me­đu­tim, ne ra­tu­je sam, jer on ak­ti­vi­ra ce­lu „Oso­vi­nu ot­po­ra”, svo­ju mre­žu sa­ve­zni­ka u re­gi­o­nu. Izra­el, sa svo­je stra­ne, uz oba­ve­štaj­nu i teh­no­lo­šku nad­moć, do­bi­ja pu­nu di­plo­mat­sku po­dr­šku SAD i ne­kih evrop­skih si­la. Ali pra­vi te­ret pa­da na na­ro­de obe ze­mlje. Dok po­li­ti­ka po­ka­zu­je mi­ši­će, gra­đa­ni po­ka­zu­ju umor. Ovaj su­kob ni­je sa­mo pi­ta­nje dve dr­ža­ve. On otva­ra vra­ta opa­snom pre­se­da­nu da se re­gi­o­nal­ne ne­su­gla­si­ce sve če­šće re­ša­va­ju otvo­re­nim ra­tom, a ne di­plo­ma­ti­jom. Za sve nas, i ov­de i ta­mo, to je raz­log za du­bo­ku za­bri­nu­tost.

Po­sled­nje ve­če­ri gle­dao sam Te­he­ran kroz pro­zor ho­te­la. Ne­bo je bi­lo žu­to od pra­ši­ne. Mo­li­tve sa dža­mi­ja me­ša­le su se sa zvu­ko­vi­ma gra­di­li­šta. Grad ni­je spa­vao. Ali sa­da znam da ni­je bio bu­dan iz na­vi­ke, već iz stra­ha. Se­dam da­na po mom po­vrat­ku u Be­o­grad Izra­el je iz­veo pr­ve ra­ket­ne na­pa­de na Te­he­ran.

Ovo pu­to­va­nje mi je po­ka­za­lo ne­što va­žno: svet­ske ve­sti po­či­nju na me­sti­ma gde lju­di sa­mo že­le da ži­ve nor­mal­nim ži­vo­tom. Gde tr­gov­ci sa­mo že­le da pro­da­ju čaj, gde de­ca sa­mo že­le da idu u ško­lu. Ali ne­kad po­li­tič­ke od­lu­ke pad­nu kao sen­ka na či­tav na­rod. Tih pet da­na u Te­he­ra­nu bi­li su do­volj­ni da shva­tim da se po­ne­kad isto­ri­ja de­ša­va u ti­ši­ni. A on­da eks­plo­di­ra.

*Na­uč­ni sa­rad­nik In­sti­tu­ta za me­đu­na­rod­nu po­li­ti­ku i pri­vre­du