Ko­me i za­što sme­ta Ve­sna Bra­tić

Novica Đurić

19. 06. 2025. 15:07

Фото приватна архива

Od na­šeg do­pi­sni­ka

Pod­go­ri­ca – Ve­sna Bra­tić ni­je pr­va že­na u Cr­noj Go­ri ko­ja je ka­žnje­na jer se usu­di­la da mi­sli svo­jom gla­vom, da ne bu­de po­li­tič­ki po­slu­šnik i da ne pri­sta­je na ću­ta­nje pred par­tij­skim pri­vi­le­gi­ja­ma. Ali je­ste me­đu ret­ki­ma ko­je su svoj po­sao u iz­vr­šnoj vla­sti oba­vlja­le s in­te­gri­te­tom ko­ji oči­gled­no ni­je po uku­su ni sta­rim ni no­vim cen­tri­ma mo­ći.

Ona je van­red­ni pro­fe­sor Fi­lo­lo­škog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta Cr­ne Go­re. Bi­la je mi­ni­star­ka pro­sve­te, na­u­ke, kul­tu­re i spor­ta u vla­di Zdrav­ka Kri­vo­ka­pi­ća. U cr­no­gor­skom dru­štvu u ko­jem je zlo­u­po­tre­ba po­lo­ža­ja go­di­na­ma pro­la­zi­la ne­ka­žnje­no, po­ku­šaj Ve­sne Bra­tić da uve­de red u obra­zov­ni si­stem tu­ma­či se kao – re­van­ši­zam. Oni ko­ji­ma je sme­ta­lo što su go­di­na­ma se­de­li u fo­te­lja­ma bez ika­kvog mer­lji­vog re­zul­ta­ta, da­nas na­ve­li­ko pri­ča­ju o „ne­prav­di”, „et­nič­kom či­šće­nju” i „dis­kri­mi­na­ci­ji”. A či­nje­ni­ce? One ne po­sto­je u tim op­tu­žba­ma.

Bra­tić je po­no­vo, po ko zna ko­ji put, jav­no iz­ne­la da di­rek­to­ri ško­la ni­su sme­nje­ni pre­ko no­ći ni­ti na po­li­tič­ki mig: „Da sam hte­la da ih ot­pu­stim – ura­di­la bih to pr­vog da­na. Če­ka­la sam da mi po­ša­lju do­ku­men­ta­ci­ju, ko­ju ve­ći­na na­mer­no ni­je do­sta­vi­la, da bih mo­gla da ras­pi­šem kon­kur­se.”

I šta se de­si­lo? Oni ko­ji su ima­li šan­su da kon­ku­ri­šu za istu funk­ci­ju – ni­su to uči­ni­li. I sa­da za svo­ju pa­siv­nost op­tu­žu­ju nju. Oni ko­ji go­vo­re o „et­nič­kom či­šće­nju” za­bo­ra­vlja­ju da u me­sti­ma po­put Ro­ža­ja, Pet­nji­ce, Ul­ci­nja, Gu­si­nja, Bi­je­log Po­lja ni­je po­sta­vljen ni­je­dan Sr­bin. Bra­ti­će­va ne be­ži od svog srp­skog – na­ci­o­nal­nog iden­ti­te­ta, ali ga ni ne zlo­u­po­tre­blja­va. To što joj se taj iden­ti­tet sta­vlja kao hi­po­te­kar­ni te­ret, a ne kao pra­vo na raz­li­či­tost, go­vo­ri vi­še o da­na­šnjoj Cr­noj Go­ri ne­go o njoj.

Op­tu­žbe da je „ošte­ti­la bu­džet”, da je „po­be­gla”, ni­su sa­mo ne­tač­ne – one su opa­sne. Ka­da po­li­ti­čar­ke, po­je­di­ne po­sla­ni­ce opo­zi­ci­je, za­jed­no s ne­vla­di­nim ak­ti­vist­ki­nja­ma do­pri­no­se to­me da se jed­na že­na da­ni­ma raz­vla­či po na­slov­ni­ca­ma, to vi­še ni­je po­li­tič­ka de­ba­ta – to je linč.

Ve­sna Bra­tić je iz aka­dem­skog sve­ta, ko­ja je ušla u po­li­ti­ku da bi ne­što me­nja­la – a ne da bi slu­ži­la par­tij­skim in­te­re­si­ma. I to joj se da­nas vra­ća kao ka­zna. Jer u Cr­noj Go­ri je do­zvo­lje­no da bu­de­te bi­lo šta – dok god ne di­ra­te pri­vi­le­go­va­ne.

Za­to ov­de ni­je reč o biv­šoj mi­ni­star­ki. Reč je o prin­ci­pu. U vre­me­nu ka­da se glas ra­zu­ma po­ku­ša­va ugu­ši­ti bu­kom po­li­tič­ke ma­ni­pu­la­ci­je, Ve­sna Bra­tić je, svi­de­lo se to ne­ko­me ili ne – osta­la us­prav­na. A to je da­nas naj­ve­ći greh.