Samo pošaljite pare!

23. 12. 2008. 22:00

Gradonačelnik Leskovca i predsednik skupštine tog grada dosetili su se da za pristanak na promenu partnera u vladajućem bloku od države otvoreno traže novac. Ponuda je jednostavna – oni vladajućem bloku omoguće formiranje nove lokalne vladajuće koalicije po uzoru na republičku, a država Leskovcu plati 10 miliona evra, koliko smatraju da duguje zbog „zanemarivanja” tog grada. Gradonačelnik Goran Stević (SRS) za te pare podneo bi ostavku, a predsednik skupštine Živojin Stefanović (SPS) bio bi spreman da razgovara o promeni koalicionih partnera.

Čak i u zemlji u kojoj je politička trgovina postala vidljiva i uobičajena na svim nivoima, ovako otvoren predlog je pomalo neuobičajen. Ali, gradonačelnik i predsednik gradskog parlamenta verovatno računaju na to da će većina sugrađana ponudu dati kao izraz ljubavi prema Leskovcu. Jer, ne samo da su spremni da se dobrovoljno odreknu vlasti (što se ovdašnjim političarima događa izuzetno retko), nego su smislili model kako to debelo da naplate, na opštu, a ne na ličnu korist.

Leskovački „slučaj”, dakle, pokazuje kako se u srpskoj javnosti upotreba politike kao načina za pribavljanje novca odomaćila do mere da postaje javna. Ljudi za takvom merom posežu bez ustezanja i bez ikakvog straha da bi ona mogla da proizvede ozbiljnije posledice na njih. Uostalom, i mnoge stranke u republički parlament ulaze i u njemu opstaju zahvaljujući političkoj trgovini, a da pri tome nisu proskribovane kao organizacije koje se politikom bave zarad partikularnog, a ne zarad javnog interesa.

Stevićeva i Stefanovićeva ponuda ukazuje na još jednu veoma ozbiljnu anomaliju od koje pati srpsko društvo – shvatanje da pojedinac, opština, grad ili republika nešto nemaju zato što im je neko uzeo ili zato što, jednostavno, neće da im da. Uvrežilo se shvatanje da napretka i novca ima prevashodno ukoliko se ima na raspolaganju neki budžetski fond, opštinski, pokrajinski ili republički. Ako nema, krivac je država koja „ne da pare”. To je uvek lakše nego stvoriti uslove za privlačenje investicija.

Uz to, svi zaposleni u institucijama i ustanovama na lokalnom, pokrajinskom i republičkom nivou, kao i zaposleni u javnim preduzećima, smatraju normalnim da i u recesiji zadrže svoja radna mesta i prete štrajkovima u slučaju otpuštanja. Svi novac traže iz budžeta, odnosno od novca poreskih obveznika, a od države očekuju da im bude i tata i mama, bez obzira na to da li se u trošenju novca ponašaju racionalno.

Naspram zaposlenih u javnom sektoru su zaposleni u privatnom (čine otprilike polovinu od ukupnog broja zaposlenih) koji mogu da računaju samo na ono što zarade, bilo kao obični radnici, bilo kao sitni preduzetnici. Štrajkuju retko ili nikako, strahujući da će da izgube radna mesta na kojima rade „punom parom” i puno radno vreme. Pri tome i ovaj deo privrede i populacije jednako puni budžet kao i zaposleni i javnom sektoru.