Prepozna se kada istinski živite na sceni

Biljana Lijeskić

02. 07. 2025. 12:15

Игор Пастор у улози Солора са Софијом Матјушенском као Никијом у „Бајадери” (Фото: промо НП)

Sada kad su se emocije slegle mogu reći da je igrati Solora u „Bajaderi” – ulozi koja nosi toliko slojeva, tehnike, ali i unutrašnje borbe – bio ogroman izazov, ali i privilegija. Te večeri osećao sam izuzetnu odgovornost, ne samo prema sebi već i prema ansamblu, publici i nasleđu koje ovaj balet nosi, kaže Igor Pastor, prvi solista baleta nacionalnog teatra, posle nedavno izvedene premijerne obnove „Bajadere”, na muziku Ludviga Minkusa i u koreografskoj postavci ruske umetnice Gabrijele Komleve, na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Bio je to njegov veliki uspeh za kraj ove sezone, kako je ocenila kritika, a ni publika nije ostala ravnodušna. Ulogu Solora je pripremao još pre pandemije, koja je sve zaustavila, da bi se sada konačno i taj njegov umetnički san ostvario.

Igor Pastor je od 2010. angažovan u prestoničkom nacionalnom teatru, prvo kao solista igrajući manje role, a sada kada igra one glavne sledi mu put ka statusu prvaka. Godine strpljivog rada očitavaju se u likovima koje u dužem periodu donosi sa velikom stvaralačkom zrelošću. Pamti se njegov princ Zigfrid u „Labudovom jezeru”, Bazil u „Don Kihotu” i druge role – u „Krcku Oraščiću”, „Uspavanoj lepotici”, „Plavoj ptici”, „Žizeli” itd. Sarađivao je sa značajnim savremenim domaćim, a i stranim koreografima. Na tom polju se oprobao kreirajući 2021. balet „Sedam smrtnih grehova”, za koji je dobio nagradu Narodnog pozorišta za najbolja individualna premijerna umetnička ostvarenja u okviru repertoara ove kuće.

Kako ste doživeli ulogu Solora u „Bajaderi”, da li umetnici koji igraju sa vama doprinose da date maksimum?

Ulogu Solora sam doživeo kao veliku čast, ali i odgovornost. Priprema je bila intenzivna, fizički zahtevna i emotivna, jer je reč o kompleksnom liku čija unutrašnja borba mora da bude istinito prenesena na scenu. Mnogo su mi značili saveti mog pedagoga Tamare Ivanović i njeno iskustvo da pronađem sopstveni izraz unutar klasičnog okvira. Sofija Matjušenska kao Nikija bila je na ovoj premijeri inspirativan partner – njena posvećenost, izražajnost i suptilnost na sceni doprineli su tome da i meni uloga „progovori” na dubljem nivou. Osećaj kada se scena, muzika, telo i emocija slože u jednu istinu – to je ono zbog čega postojimo kao izvođači. Sada, kada mogu da sagledam sve sa distance, osećam i ponos i zahvalnost – na odigranoj ulozi, ali i na tome što sam imao priliku da je izvedem pred publikom koja je to umela da prepozna. Ogromnu snagu mi daje i ansambl, kolege na sceni. Njihova energija, posvećenost i međusobno poverenje čine da dam svoj maksimum. Kada igraš sa umetnicima koji iskreno veruju u priču, sve postaje smislenije – tada i publika (ali i ti sam) veruje da ono što radimo ima pravu vrednost.

Kritika „Bajadere” je u našem listu bila veoma pozitivna o vašoj igri i govori da ste sazreli. Da li će to uticati na vaš budući status u ansamblu? Kritičarka navodi da imate individualnost, maštu, nežnost i toplinu u izvođenju. Kako ste ih dosegli?

Kritika me je iskreno obradovala, naročito zato što dolazi posle perioda u kojem sam mnogo ulagao u svoj umetnički razvoj. Kad je reč o zvanju – ne, još uvek formalno nisam dobio status prvaka baleta Narodnog pozorišta, iako već 15 godina igram najzahtevnije glavne uloge na sceni. Iskreno verujem i nadam se da će i to priznanje doći u skorijoj budućnosti, kao kruna dugogodišnjeg rada, posvećenosti i umetničkog sazrevanja. Svakako, najveća nagrada mi je kada publika prepozna moju iskrenost i emocije i kada moj rad ostavlja trag. Kvaliteti poput individualnosti, nežnosti i topline ne dolaze preko noći, već kroz iskustvo i rad sa različitim partnerima i koreografima, ali najviše kroz lične borbe, sumnje i preispitivanja. Učio sam da ne bežim od emocija, da dozvolim sebi da budem ranjiv, i da kroz pokret govorim iskreno. Mislim da publika prepozna kada se igrač ne trudi da „igra ulogu”, već kada istinski živi na sceni – i to je nešto čemu uvek težim.

Kako biste ocenili sezonu koju ostavljate iza sebe? Publika pamti i vašeg Vlah Aliju u „Banović Strahinji” iako to nije bila glavna uloga – šta nam taj podatak govori?  A pamti i koreografiju „Sedam smrtnih grehova”, čiji ste autor...

Sezona koju ostavljam bila je zaista slojevita i duboka. Donela mi je nove uloge, ali i novo razumevanje onih već igranih. Nije bila laka – ni fizički, ni emotivno, ni umetnički – ali upravo zato smatram da je bila vredna. Igrao sam role koje nisu nužno bile u centru pažnje, pored princa Alberta u „Žizeli” i Solora u „Bajaderi”, kao što je Vlah Alija u „Banović Strahinji”, ali mi je drago da su ostale u sećanju publike. Mislim da to govori o nečemu što mi je veoma važno – da svaka uloga, bilo velika, bilo mala, može da se uradi s dubinom, da se prepozna u njoj smisao i da se pošteno odigra. „Sedam smrtnih grehova” kao moja koreografija bila je potpuno drugačiji izazov – prelazak iz interpretatora u stvaraoca. Bio je to moj pokušaj da spojim ples i unutrašnji svet, da se izražavam ne samo kroz telo već i kroz kompoziciju pokreta, simboliku, strukturu. Reakcije publike su mi potvrdile da sam dodirnuo nešto istinito.

Koje odigrane velike uloge biste stavili u svoju „ličnu kartu”?

Svaka uloga koju sam igrao ostavila je trag, ali ako bih morao da izdvojim jednu, bez dileme, to je uloga Bazila iz „Don Kihota”. To je lik u kojem sam najviše uživao – zbog njegove duhovitosti, virtuoznosti i šarma. Svaki put kada sam bio na sceni kao Bazil osećao sam slobodu, radost i povezanost sa publikom. Ta rola mi je pružila priliku da pokažem i tehničku preciznost i glumačku razigranost i zato je smatram omiljenom i najličnijom.

Kakva očekivanja imate od naredne sezone?

Iskreno, od naredne sezone ne očekujem ništa određeno. Naučio sam da se prepustim – da ne živim misleći šta će se igrati sutra, već da verujem u tok i čari sudbine. Sve što treba da dođe, doći će u pravom trenutku. Danas sam fokusiran na svoju školu plesa, koju sam osnovao pre dve godine. Rad sa decom za mene ima posebnu vrednost – u tom prostoru nalazim novu svrhu i verujem da je to moj poziv nakon baletske karijere: da ljubav prema igri prenosim dalje, iskreno i posvećeno.