Sla­vi­la se že­tva u De­be­lja­či

Olga Janković

05. 07. 2025. 17:50

Фо­то МКУЦ Де­бе­ља­ча

Pan­če­vo – Za do­bro­do­šli­cu na Dan že­tve u De­be­lja­či slu­ži se, baš po ba­nat­ski, hleb i mast. Ni na če­tr­de­set u hla­du ne od­u­sta­je ov­da­šnji Ma­đar­ski kul­tur­no-umet­nič­ki cen­tar od ču­va­nja obi­ča­ja ruč­ne že­tve, ko­ji pod­se­ća na to ka­ko su na­ši sta­ri taj naj­va­žni­ji po­sao se­lja­ka ne­ka­da oba­vlja­li.

Uver­ti­ra je skup, pre­bro­ja­va­nje i sla­ga­nje sta­rih ala­ta i oru­đa, pa iz­la­zak ko­lo­ne mu­ška­ra­ca „na­o­ru­ža­nih” ko­sa­ma. Za nji­ma idu že­ne sa sr­pom za po­ja­som i ko­ša­ra­ma pu­nih hra­ne u ru­ka­ma pu­tem kroz se­lo do par­ce­le ko­ju je za ovu pri­li­ku lju­ba­zno ustu­pio je­dan me­šta­nin.

Tu se mu­škar­ci la­ti­še ko­sa, oštre ih, pa pa­da­ju pr­vi ot­ko­si, a že­ne sprem­no sr­po­vi­ma pri­hva­ta­ju sno­plje hleb­nog zr­na. Br­zo to ide, jer ko­sa se sva­ka tri-če­ti­ri za­ma­ha opet ši­lji, za­sta­je se sa­mo da se po­pi­je ka­plji­ca, pa se i za­pe­va. Se­va­ju bli­ce­vi fo­to-apa­ra­ta i „hva­ta­ju” ka­ko se ve­što sku­plja ži­to, ve­zu­je li­kom i sla­že na go­mi­lu. Pa­da­ju i po­sled­nji ot­ko­si tog naj­va­žni­jeg po­sla za ba­nat­skog se­lja­ka – da­nas i od­u­vek.

„Ovo je dan se­ća­nja na sta­re obi­ča­je. Na po­čet­ku že­tve ne zna­mo šta nas če­ka, da li će i do­go­di­ne bi­ti hle­ba na sto­lu, a sva­ki­da­šnji hleb nam tre­ba uvek, ma­da mno­gi ne zna­ju ka­ko sti­že na tr­pe­zu. Sve ov­de pro­ti­če u du­hu tra­di­ci­je, uz ruč­nu ko­sid­bu, sta­re ala­te i za­jed­nič­ki rad uz pe­sme. Tru­di­mo se da sve bu­de kao što je ne­ka­da bi­lo – i no­šnja, i alat­ke, i ka­ko se ži­to sku­plja i sta­vlja na konj­ska ko­la, a kod ku­će ma­ši­na odva­ja zr­no... Bi­lo je ne­ka­da te­ško, ali i le­po. Ovaj kraj bio je na no­ga­ma, na­por­no se ra­di­lo, ali i sla­vi­lo. Na­ma je to u sr­cu, a mno­go omla­di­ne da­nas i ne zna ka­ko iz­gle­da ži­to, a ka­mo­li srp i ko­sa”, pri­ča­ju De­be­lja­čan­ke dok pri­sta­vlja­ju do­ru­čak, da se ko­sci za­lo­že na­kon na­por­nog po­sla.

A tra­di­ci­o­nal­ni že­te­lač­ki do­ru­čak je isto u po­lju, na ze­mlji – jak da da sna­ge da se ra­di i iz­dr­ži či­tav dan pod otvo­re­nim ne­bom. Pro­sti­re se čar­šav pa me­će sec­ka­na sla­ni­na, ko­ba­si­ce, be­li mrs, ja­ja, pa­pri­ka, pa­ra­dajz i luk i do­ma­ći hleb, za de­cu sok, a za sta­ri­je vi­no, baš ona­ko ka­ko su sta­ri to či­ni­li ov­de i pre po­la ve­ka, sve do do­la­ska ve­li­kih ma­ši­na ko­je su ubr­za­le po­sao i sma­nji­le ljud­ski na­por.

Že­tva hleb­nog ži­ta u pro­šlo­sti je bi­la naj­va­žni­ji po­sao mar­lji­vih lju­di ko­ji su ve­za­ni za plod­nu rav­ni­cu i to se ni­je pro­me­ni­lo, ni­ti će. Me­ha­ni­za­ci­ja po­ma­že po­ljo­pri­vred­ni­ku, ali je le­po se­ti­ti se ka­ko su ne­ka­da lju­di te­ško ra­di­li, ali s pe­smom od­la­zi­li na nji­ve i ta­ko se vra­ća­li na sa­la­še. Ka­ko su s ra­do­šću sla­vi­li i za­vr­še­tak že­tve, jer su zna­li da su za na­red­nu go­di­nu obez­be­di­li hleb za svo­ju po­ro­di­cu, is­ti­če Ja­noš Nađ, pred­sed­nik Ma­đar­skog kul­tur­no-umet­nič­kog cen­tra De­be­lja­ča, ko­ji svo­ju ma­ni­fe­sta­ci­ju za­vr­ša­va Že­te­lač­kim ba­lom to­kom vi­ken­da.