Čudo u Kikindi
Слободан Којић и Бела Дуранци у „Тери” (са видео-бима) Фото Градски музеј Суботица
Subotica – U Gradskom muzeju u Subotici predstavljena je knjiga istoričara umetnosti Bele Durancija „Čudo u Kikindi – umetnička kolonija 'Tera'”. Reč je o do sada neobjavljenom rukopisu prvog subotičkog istoričara umetnosti koji je preminuo pre nekoliko godina. Bela Duranci bio je strastveni zagovornik i promoter vojvođanskih kolonija i u periodu od 1982. do 2011. godine beleži svoje posete i susrete sa umetnicima u jedinstvenoj kikindskoj koloniji. Tako je od samih početaka bio uključen u nastanak kolonije i pratio njen razvoj.
Ova knjiga prvo se pojavila kao svojevrsni „samizdat” – naime, kako je i ispričao Viktor Gencel, zaljubljenik u lokalnu istoriju i arhitekturu, od Durancija je dobio četiri njegova rukopisa koja je sam autor odštampao i delio prijateljima. U dogovoru sa Kulturnim centrom Vojvodine „Miloš Crnjanski” i Izdavačkom kućom „Tiski cvet” odlučeno je da od tih rukopisa prvo bude objavljena knjiga „Čudo u Kikindi”.
– Ova knjiga je nastala na specifičan način, to je rukopis koji potiče iz Beline zaostavštine, ali ovaj tekst je najbolje odslikavao ne samo ono što „Tera” znači već i duh Belinog pisanja. Ovde se ne radi o klasičnoj studiji, već je jedna vrsta dnevnika, sećanja, podsećanja na ljude koji su činili koloniju, kako je ona nastajala, neizbežno na Slobodana Kojića, koji ju je osnovao, i na period od osamdesetih godina kada je kolonija procvetala, napravila veliku zbirku – kaže Mirko Sebić, urednik izdavačke delatnosti u KCV „Miloš Crnjanski”.
Vrednost zapisa Bela Duranci ogleda se i u činjenici što je on bio prisutan od početka osnivanja kolonije, vraća se u nju s vremena na vreme, u knjizi su zabeležena njegova prisećanja na razgovore sa autorima, sa umetnicima koji ovde borave. Dr Olga Kovačev Ninkov, istoričarka umetnosti i ovlašćena direktorka Gradskog muzeja u Subotici, kaže da je stvaralaštvo Bele Durancija nezaobilazno za sve koji se bave likovnim stvaralaštvom i Vojvodinom, te je ova promocija lepa prilika da se oda počast i njemu, ali i da se govori o izuzetnim dešavanjima u kikindskoj koloniji.
– Vojvodina je u periodu nakon Drugog svetskog rata kolevka likovnih kolonija na prostoru bivše Jugoslavije. Bela Duranci pripada generaciji koja je osnivala kolonije i od prvog momenta je osetio naboj koji je važan u druženju i stvaralaštvu. To je bilo herojsko doba likovnih kolonija, koje se iz Vojvodine šire i u druge regione – kaže Olga Kovačev Ninkov. Dr Ljubica Dulić Vuković, kustos Gradskog muzeja, takođe je istakla koliko je Duranci imao senzibilitet za kolonije.
U kikindskoj „Teri” upravo je u toku novi saziv kolonije i ona je ugostila umetnike čiji deo stvaralaštva će postati deo fonda ovog jedinstvenog parka skulptura. U knjizi „Čudo u Kikindi” Duranci sa ushićenjem i poštovanjem govori o poduhvatu koji je nastao u ovoj koloniji na inicijativu stvaraoca Slobodana Kojića. Verica Nemet, istoričarka umetnosti Internacionalnog simpozijuma skulpture u terakoti velikog formata „Tera” iz Kikinde, kaže da u slučaju Slobodana Kojića, osnivača „Tere”, i Bele Durancija, istoričara umetnosti, imamo susret osoba koje su dovoljno jake i snažne da nose kulturni identitet kojem pripadaju, koje mogu da se bore za njega i ostave traga.
– Oni su postali deo naše baštine. Mi našu koloniju najviše volimo da nazivamo simpozijum jer, kako i sam Kojić kaže, to je mesto susreta vajara koji međusobno moraju da razmene i znanja. Oni ne prezentuju samo ono u čemu su najbolji već nužno moraju i nešto da nauče, ma koliko iskusni bili – rekla je Nemetova.