Odgovor Pekinga i Moskve SAD

Slobodan Samardžija

15. 07. 2025. 17:55

(EPA/RUSSIAN FOREIGN MINISTRY PRESS SERVICE)

Nedeljni susret šefova diplomatija Kine i Rusije – Vang Jija i Sergeja Lavrova – doživljen je u svetskim medijima kao događaj od prvorazrednog značaja. Ne bez razloga, jer bilo kakav kontakt dve zemlje na ovako visokom nivou dodatni je znak strateških promena. Ovaj održan u Pekingu to je nesumnjivo potvrdio.

Razgovori su vođeni uoči ministarskog sastanka država članica Šangajske organizacije za saradnju, a teme su bile upravo one koje vode ka globalnim promenama: rat u Ukrajini, odnos prema Sjedinjenim Američkim Državama, dešavanja vezana za Severnu Koreju, aktuelni sukob Izraela i Irana... Prema rečima kineskog ministra, ciljevi razgovora bili su „promocija razvoja i revitalizacije obe strane i zajednički odgovor na izazove od strane sveta u ovim turbulentnim i promenljivim vremenima”.

Kako su preneli mediji, obojica sagovornika su istakla da su odnosi između njihove dve zemlje na izuzetno visokom i stabilnom nivou i da su strateški od izuzetne važnosti za obe strane, što je u saglasnosti sa globalnom politikom koju su proklamovali Vladimir Putin i Si Đin Ping. Dodajmo i da je dan ranije, tokom razgovora Lavrova sa severnokorejskim liderom Kim Džong Unom, potvrđena bezuslovna podrška Pjongjanga Moskvi u ratu u Ukrajini.

Ipak, ono što je najviše zainteresovalo spoljne posmatrače svakako je činjenica da su sagovornici iskazali veliku saglasnost o pitanjima koja trenutno zaokupljaju pažnju svetske javnosti, a pre svih – odnos prema SAD. U okolnostima u kojima zapadni džin neumitno gubi globalni ekskluzivitet, ostali veliki igrači ne kriju nameru da uskoče na njegovo mesto.

Ojačane tehnološki, vojno, pa i moralno, Rusija i Kina otvoreno traže svoj deo svetskog kolača. Svakako ne na način kako to uobičajeno čini neoliberalni poredak, već upravo njegovim potiskivanjem. Podsetimo, dve zemlje su proglasile partnerstvo „bez ograničenja” još u februaru 2022. godine u vreme Putinove posete Pekingu i svega nekoliko dana pre početka ruske „specijalne vojne operacije” u Ukrajini. Kina je od samog početka ovog sukoba prepustila učesnicima i vremenu da sami pronađu adekvatno rešenje.

Jasno je i da je upravo tada Americi, pa i celom zapadnom načinu razmišljanja i vođenja sveta, „bačena rukavica u lice” i udaren temelj za izgradnju novog sveta, primerenijeg 21. veku. Vidljivo je, takođe, da na toj strani, za sada, nisu uspeli da definišu adekvatan odgovor. Opšte ćutanje, prekidano samo ponekim ishitrenim i nepromišljenim izjavama, pre svega od strane evropskih birokrata, previše je glasno i deluje i pomalo deprimirajuće.

Rusija i Kina odlučne su da u svoje ruke preuzmu dalje vođenje sveta. Ali ne ekskluzivno kao što su to do sada činile SAD, već pružajući ruku saradnje i drugim igračima, pre svih onima okupljenima u BRIKS-u. A to ceo antizapadni blok čini daleko moćnijim i sveobuhvatnijim.

Već i činjenica da prvi čovek Bele kuće Donald Tramp ne uspeva pred svoje saveznike da izađe ni sa kakvim jasnim odgovorom, sem pretnji oružjem i silom oličenom u carinama, govori o tome da je način razmišljanja koji je nasleđen iz prošlog veka i samo malo tehnološki umiven – iscrpljen. To se vidi i na karti lokalnih ratova, ko ih vodi, i ko je u sve upleten.

Promene su uočljive i kod najvernijeg američkog saveznika – Evrope. I ovde na Kinu i Rusiju sve više gledaju kao na nezamenjive partnere. Što zbog energenata i hrane, što zbog tehnologije. Ovde su mnogi počeli da shvataju da je ono što im nude sa druge strane Atlantika jednako skupo kao i zastarelo. Uostalom, Stari kontinent je već egzistencijalno vezan za Istok i prekidati tu vezu bilo bi pogubno.

Naravno, energenti i retki metali ostaju kao jedan od glavnih mogućih uzroka globalne nesigurnosti. Zapadu ni na tom planu ne cvetaju ruže. Rusko-kinesko zbližavanje samo je dodatni problem za onaj deo sveta koji je tokom proteklih vekova prednjačio u tehnološkom razvoju, a koji je sada, upravo zahvaljujući pomenutoj činjenici, opasno ugrožen.

Susret Lavrova i Jija deo je promena i na vojnom planu. Više nema nikakve sumnje da SAD ni tu ne mogu više da vode glavnu reč. Protivnik je, zahvaljujući svojim potencijalima, pre svega raketnim, praktično na granici države-kontinenta. Ratovanje na malim prostorima lako može da se pretvori u požar opštih razmera u kojem pobednika teško da bi bilo. Susret u Pekingu na to je nedvosmisleno ukazao.