Stvarni život Pavla Ugrinova

Na katolički Badnjak obično čitam knjigu. Tako je već dvadesetak godina, otkako su vjerski praznici osvojili svjetovne kalendare, a neki običan svijet strepi pod terorom identiteta, jer ga gledaju sa strane da li se ispravno krsti i miče li usne u skladu sa zajedničkom molitvom. Zato lijepo utišam televizor, puštam da ekranom nijemo promiču crkveni prizori i biskupske propovijedi na opće teme, od homoseksualnosti do odnosa prema komšijama i ateistima, pa čitam ono što bih i inače čitao. S tim da su ta moja čitanja na neki način povlaštena: poslije se tačno sjećam koju sam knjigu čitao na Badnjak i Božić te i te godine. Ne zaboravljam to, kao što nekada nisam zaboravio, pa tako pamtim do danas, šta smo radili i gdje smo išli na Dan Republike 1979. ili 1980. Praznici su dani koji se pamte, bili vjerski ili državni, i to je ono što ih razlikuje od drugih dana. Zato je postkomunistička hiperprodukcija svetih dana naštetila i vjeri i ljudima. Niti ih poslije možeš upamtiti, a inflacija svetosti potroši svaki smisao.

Čitam knjigu Pavla Ugrinova „Zauvek”, podnaslovljenu kao „roman-dnevnik”, posljednju koju je ovaj pisac za života dovršio. Priča se događa u proljeće 1999, nema izmišljenih likova, sva imena su stvarna i sve što se u „Zauvek” čita jedan je stvarni život. Uz poglavlja teku, i isprepliću se, novinske bilješke, fragmenti tuđih članaka, kolumne drugih autora i jedan intervju sa Zoranom Đinđićem. Sve ono čega i inače ima u imaginarnim i živim dnevnicima zainteresiranih ljudi, pogotovo u vrijeme kada se okolo događa historija. A takvo je kod nas pravilo, u svim vremenima i državama, te u svakome južnoslavenskom i balkanskom identitetu i varijetetu, da je svako događanje historije neka vrsta nesreće.

Dok po Beogradu i Srbiji padaju bombe vojne alijanse zapadnoga svijeta, Ugrinov je starac koji boluje od neke čudne, po svoj prilici psihosomatske bolesti, zbog koje mu je neprestano hladno. Pored parnog grijanja u sobi su mu uključene tri električne grijalice, i tek kada se živa u termometru podigne blizu trideset, njemu biva malo ugodnije. Za to vrijeme njegova žena Vera bez prestanka nešto radi, uređuje malu bašticu na balkonu, juri po gradu s fotografskim aparatom i za svoju dušu slika svijet, stoji u redu za cigarete, sređuje sve neke poslove koji se u neuređenom svijetu ne mogu srediti. Njihov sin Pavle, kojemu će „Zauvek” i biti posvećen, već osmu godinu živi u Londonu, čuju se svakodnevno telefonom, ali Ugrinov ga sveto vrijeme ratova, sankcija, kriza, bombardiranja i iščekivanja, nijednom nije vidio. U svojoj neiskazanoj i neispričanoj dubini, ovaj je roman beskonačno tužna i bolna priča o starcu kojeg je historija zauvijek odvojila od rođenog djeteta.

Knjiga započinje s pitanjem: da li postoji raj? Negdje puno poslije slijedi i logičan odgovor: „Raj nije ono što se čeka neko ono što je davno već prošlo!” Ali čovjek se ne može pomiriti da je tako, nego stalno izlazi na prozor i gleda šta se događa na ulici. Cijeli jedan rat proći će tako pred njegovim očima, a da se ne pomakne iz kuće i iz svoje nikad do kraja nezagrijane sobe. Više je vidio stari Ugrinov kroz svoj prozor, nego toliki drugi koji su okolo išli i gledali. Pod njegovim prozorom išla je vojska, išao je običan izbezumljen svijet, išli su oni koji i nemaju kamo da idu. A u izlogu knjižare preko puta stajale su dvije knjige putopisa Miloša Crnjanskog, koje je on želio, ali su mu bile malo preskupe. Na kraju će ih ipak dobiti.

Politički sloj Ugrinovljeve knjige je fascinantan, jer nije pravolinijski i jer je sačinjen od sve samih sumnji i pitanja na koja nema odgovora i koja su vrlo često kontradiktorna. Kada mu je hladno i kada se plaši da će stići sljedeća zima, a da više neće biti struje ni grijanja, Ugrinov se odmah sjeti da je tako tri duge zime bilo hladno ljudima u Sarajevu. U prvom dijelu neke rečenice stari će pisac biti bijesan na generala Klarka, koji hladno istresa bombe na Srbiju, na Klintona i na Olbrajticu, koji iza svega toga stoje, a u drugom dijelu će već reći da su za svako zlo krivi Milošević i njegovi. Bit će očajan zbog izginule srpske djece, koju će Zapad otpisivati hladnom birokratskom formulacijom „kolateralne žrtve“, ali odmah zatim pitat će se šta je s kosovskim Albancima, šta se s njima događa i ko njih protjeruje i ubija. Nije da Ugrinov pokušava stvoriti onu uvijek iritantnu ravnotežu svih krivica, ne čini on to ni u jednom trenutku, ali njegov je duh, njegova su pamet i duša u neuništivoj i neporecivoj ravnoteži, koja mu ne dozvoljava da makar i na trenutak pomrači. On je, sasvim nehotice, u svojoj priči neka vrsta sveca – kojega je dobro čitati na sveti dan – što ovu knjigu o bombardiranju Srbije s proljeća 1999. čini nevjerojatno snažnom, potresnom i u nekom višem smislu tačnom.

Istovremeno, „Zauvek“ je lijepa priča o ljubavi i odanosti, kakva se rijetko sretala u ovdašnjim književnostima. Nekoliko puta Ugrinov lamentira kako bi trebalo da napiše priču o svojoj Veri. E, bogme ju je i napisao. U onom vječnom sivom secesijskom dizajnu Srpske književne zadruge „Zauvek“ stoji kao veličanstveni završni akord jednoga života i jedne literature.