Ogledalska slika Alise u zemlji čuda

21. 07. 2025. 11:26

Репродукција рада „Smile” Наталије Симеоновић (Фото: Љ. Ћинкул)

Natalija Simeonović je prisutna na likovnoj sceni gotovo tri decenije, a to su turbulentne društvene ne/prilike kroz koje prolazi njena generacija ali i mi građani, gutači gorkih pilula, danas dodatno suočeni sa devastacijom pravde i kulminacijom Ćacilenda. Njena profesionalna aktivnost broji se umetničkim doktoratom, pedagoškim radom, realizacijom 15 samostalnih izložbi, 70 kolektivnih, nagradama. Duhovna bliskost sa idejom Andre Žida „Budite posvećeni onome što postoji u vama” pomogla je da svoju stvaralačku individuaciju istražuje u mogućim nomadskim modelima i različitim medijima: slikarstvu, digitalnoj grafici, fotografiji, instalaciji, novomedijskoj praksi. Izložba u Galeriji Kuće legata predstavlja značajan iskorak ka rekapitulaciji ideje o refleksijama autobiografske ogledalske slike Alise u zemlji čuda, može se reći, bliske kreativnom profilu Natalije Simeonović.

U strukturu izdeljenih kamernih prostora ove galerije profesionalno je koncipirana dinamična postavka na kojoj se prati nekoliko stvaralačkih faza nastajalih tokom proteklih desetak godina. Smelo artikulišući personalno iskustvo u sudarima sa ne/disciplinama prevrtljivosti vremena, Natalija Simeonović senzibilnošću femine fokusira diskurzivne modele fizičkog i mentalnog prostora svojih radova. U tom kontekstu indikativan je i sam naslov izložbe „Autobiografski podaci”, jer je on i referentna tačka sa koje se problematizuje identitet individue, egzistencijalna nužnost, umetnička samoća, uloga žene u korpusu bazičnih uloga u svetu pobrkanih vrednosti, materijalnost stvari, kultura vremena. Autoportreti i sekvence iz sopstvenog života sa malim, intimnim znacima porodičnih relacija približavaju diskurs njenog rada fenomenima feminizma. Licem i likom bavili su se savremeni teoretičari i umetnici, ali nerešiva enigma ljudske duše u tom ogledalu Lica, ostavlja dovoljno prostora novim generacijama za sopstvene elaboracije jedinstvenih personalnosti. U segmentima mikroambijenata same postavke dominiraju nizovi i grupe autoportreta sa vizuelnim menama mogućeg imunološkog sistema samoodržanja ličnosti u planetarnoj dijaboličnoj pozornici vremena i jedva vidljivoj budućnosti.

Svaka soba posvećena je jednom od autorskih pitanja. Tako ciklus „Lice – nekada moje”, iz 2018, sa nazivom jedne fotografije „Nestajuća persona”, prati inspirativan tekst Dušice Popović publikovan u katalogu izložbe 2018. godine. U tom smislu, uz vizuelni deo postavke, vidljivi deo predstavljaju elaboracije istoričara umetnosti, što postavci dodaje i vrstu dokumentarnosti ali i edukativan karakter. Kako je Dušica Popović pratila proteklih godina rad Natalije Simeonović, njene elaboracije dominiraju. „Zimski goblen” je idejno i vizuelno veoma provokativan rad iz 2021, potresna metafora o strpljenju i trpljenju; print sa likom slikarke ispunjava se ritmičnim ubadanjem špenadli, a proces je dokumentovan foto-sekvencama. Skulptura „Glave” rađena je špenadlama na toj liniji pitanja identiteta i bolnih odnosa između tradicije i realnosti, gotovo čitljivih u svakom ciklusu. „Administrativna, poslovna i druga dokumentacija” potencira lavirinte savremenih modela komunikacija, a prostorna i klajnovska instalacija „Koji si tip tela”, novi rad, referiše na kult večne mladosti i silikonsku kulturu. Intimnosti materinstva posvećen je dokumentarni višemedijski ambijent sa foto-kolažem „Vidan spava”, „Vidanove cipele” – 50 fotografija od prve do 18. godine i video-radom „Sanjaj lepo snove”.

Pored navedenih tekstova Dušice Popović, koji prate stvaralačke faze, svojim studioznim predgovorom Miroslav Sapundžić je sublimirao sve aspekte postavke „Autobiografski podaci”.

Bez obzira na to da li radi fotografije, digitalne grafike ili kolaž digitalne grafike ili objekte i instalacije, Natalija Simeonović je predstavila formiran autorski stav u kojem je artikulisano životno i umetničko iskustvo u svojoj likovnoj sofisticiranosti i moćnom glasu žene.