Hladni rat između Fife i Uefe
Славље фудбалера лондонског Челсија после победе над Пари Сен Жерменом (Фото EPA/Cj Gunther)
Posle 63 utakmice i mesec dana, „kuling brejkova” i pauza zbog grmljavine, Svetsko klupsko prvenstvo, prolog „nove ere klupskog fudbala” je došao do već poznatog kraja na stadionu „Metlajf” u Nju Džersiju (SAD). Sledi posmatranje „prašine kako se sleže”, a čini se kao da ovaj turnir nije nalik prašini, nego dimu koji je oduvao vazduh istom brzinom kojom je stigao. Mada, nije od koristi suditi unapred. Hajde da protumačimo teren nakon ovog turnira, konfete koje su ostale na travi, video-zidove, ostatke nečega što je toliko dugo bilo u budućnosti, a sada je prošlost.
Finale između jednog kluba iz Londona, a drugog iz Pariza, vuče sa sobom paralele Dikensa čija se „Priča o dva grada” baš tim gradovima bavi, i koje famozno saopštava na početku: „Bilo je to najbolje doba, bilo je to najgore doba; doba mudrosti i doba ludosti, epohe verovanja i epohe neverice, vreme Svetlosti i vreme Mraka, proleće nada i zima očaja; imali smo sve pred sobom i pred nama nije bilo ničega, išli smo svi pravo u nebo, odlazili svi pravo u pakao…”
Fudbal se na vrlo sličan način istovremeno nalazi na raskrsnici između ovih doba, i čak iako smo toga svesni, trenutno je nemoguće razaznati u kom se trenutno dobu nalazimo sem „sadašnjem”. Savršen primer toga je trener Čelsija Enco Mareska, koji je često ponavljao opšteprihvaćeno gledište evropskog fudbala da je ovaj turnir naporan epilog već naporne sezone (kada se žalio da je Čelsi pred turnir odigrao 63 utakmice, misleći da je to znatno više od protivnika u polufinalu, ućutkao ga je ispravkom španski reporter da je Fluminenze u istom periodu odigrao 70). Mareska je takođe utakmicu protiv Benfike, koja je trajala četiri sata zbog prekida zbog grmljavine, nazvao „nefudbalom”. Isti taj Mareska je dosta drugačiji izraz lica imao kada je osvojio pehar i saopštio da „ima osećaj da će ovaj turnir biti od iste, ako ne i veće, važnosti od Lige šampiona”. Pa i Pari Sen Žermen, koji je na putu do finala bio ubedljivo najbolji klub na svetu, koji je razmontirao sve ostale vodeće klubove (izuzev poraza od brazilskog Botafoga s 1:0 u grupnoj fazi turnira), osvojio Ligu šampiona sa nikad većom razlikom od 5:0, pa u polufinalu Svetskog klupskog prvenstva deklasirao Real; klub, dakle, koji je bio veliki favorit, ipak dokazao floskulu „da ste dobri kao vaša poslednja odigrana utakmica”. A ovu utakmicu je zasluženo izgubio s 3:0.
Da se ne varamo, ovo je više Čelsijeva pobeda, nego PSŽ-ov poraz, i te kako. „Plavi” iz Londona su kroz svoju pametno pozicioniranu igru ograničili napad Parižana i gotovo uvek bili spremni na kontranapad, gde su imali znatnu prednost na bokovima. Individualne performanse, pre svega Kola Palmera i golmana Roberta Sančesa, zapečatile su dominaciju. Novo pojačanje Žoao Pedro, koji je dao drugi gol zahvaljujući Palmerovoj asistenciji, komentarisao je posle finala „tri utakmice, tri gola”, zaboravivši da doda „i jedna medalja Klupskog svetskog prvenstva”, što nas dovodi do druge realnosti ovog finala.
Takođe se čini čestim u sportskom diskursu da je fudbal u ovoj atmosferi komercijalizacije i „svetske geopolitike” na poslednjem mestu, čak iako je to centralni događaj i razlog zašto nebrojene mase dolaze da ga gledaju kako uživo tako i preko malih ekrana. I ova utakmica je zlatan primer, kako je ovaj pozlaćeni turnir izmenio formulu fudbala, pokazao svoju „konačnu formu” i otelotvorio jednu moguću budućnost ovog sporta. Tu je bio šou pred finale predvođen Robijem Vilijamsom, koji je otpevao himnu turnira, pa izvođenje himne SAD, pa preletanje (sa distance) mlaznjaka, pa bokserski ananunser Majkl Bafer koji je poručio da se „spremimo za tutnjavu”.
I među pedeset zvezda na američkoj zastavi i bezbroj zvezda na terenu i oko njega, još jedna zvezda je rođena kada je narednica Emili Nikols, član 13. armijskog orkestra Nacionalne garde Floride otpevala himnu SAD. Za one kojima se gledao samo fudbal, ovo je bilo ništa više nego zakašnjenje početka same utakmice za osam minuta, a za one koji su došli očekujući spektakl, verovatno su ga doživeli.
U istom duhu smo svedočili fudbalskom poluvremenu koje je trajalo pola sata, kada su sa tribine, koja je postala bina „Koldplej” i mnogi drugi poznati izvođači (Džej Baldvin, Dodža Ket, Tems) izvodili nastup očigledno inspirisan poznatim nastupima u poluvremenu na „Superboula”, u američkom fudbalu.
I svi ovi elementi su „amerikanizacija” evropskog fudbala, ali ne na način na koji postaje „soker”, već na način da se stvori mešavina, sinkretizovan sport gde su na pravila fudbala nametnuti svi razni spektakli američkih sportova. I ovo je nešto što američka publika, pa i američki predsednik, može da prihvati: Tramp je izjavio da će da razmotri potpisivanje izvršne uredbe pri čemu će se naziv za fudbal, u Americi soker, zvanično promeniti u „fudbal” kao što je to u ostatku sveta.
Fifa je dosta ponosno iznela stepen uspeha i izveštaje o profitu s ovog turnira, koji je zaradio više od dve milijarde dolara, što pose 63 utakmice znači profit od 33 miliona dolara po meču. „Ne postoji nijedno drugo klupsko prvenstvo na svetu danas koje uopšte prilazi ovoj cifri. Već je najuspešniji klupski turnir i po svim drugim merilima”, tvrdi njen predsednik Đani Infantino.
Utisci su podeljeni, očekivano. Samohvaljenje o uspehu ovog turnira je neminovno upućeno Uefi, jer je opštepoznato da je ovaj turnir do sada najveća epizoda „hladnog rata” između krovne organizacije i njene najveće konfederacije. Predsednik Uefe Aleksandar Čeferin nije prisustvovao nijednoj utakmici Svetskog klupskog prvenstva, i odgovarajući sportskom listu „Atletik” bezimeni portparol Uefe je objasnio da je: „Predsednik preokupiran ženskim Evropskim prvenstvom, koji je za nas turnir od velikog značaja i koji zahteva veliku pažnju”. Važna napomena: Utakmica Evropskog prvenstva za žene između Engleske i Velsa (6:1) u Engleskoj je bila tri puta gledanija nego utakmica između Čelsija i Pari Sen Žermena.
Očigledno je, čak i podsvesno, da je ovo pitanje borbe za dušu fudbala. Činjenica je da je ovaj turnir za sobom ostavio nekoliko korisnih tekovina, jedna neophodna globalizacija svetske igre na klubove van Evrope, što se čini altruističnim i dobrim potezom za budućnost ovog sporta. Ipak, koliko je onda jaka potpora ove priče kada su finale odigrali Čelsi, klub predvođen američkim konglomeratom koji je uložio više od milijardu i po dolara u njega samo u protekle tri sezone, a na drugoj strani terena je bio Pari Sen Žermen, čiji je vlasnik investicioni upravni fond Katara, zemlje koja je tokom ovog turnira lansirala kandidaturu za održavanje idućeg Klupskog svetskog prvenstva?
Koliko je jaka potpora plemenite misije ovog turnira kada se mnogo više reči iz usta Fife posvećuje priči da je postignut rekordan profit po odigranoj utakmici? Tvrdnji da je ovo ne samo nova era, već početak Zlatnog doba klupskog fudbala, što se i odrazilo u sveprisutnim zlatnim zidovima, loptama, znakovima i promotivnom materijalu… Ovo more zlata poziva neophodan podsetnik da nije zlato sve što sija.
Teško je naći umerenu perspektivu između ove dve jake struje: jednu koju predvodi ovoliko veliki kapital, a drugu koju predvodi masovna pasija, pa i skoro religijska vernost. Ovaj turnir se čini kao jedan zemljotres između te dve sukobljavajuće tektonske ploče. I čini se da je nemoguće još razaznati da li je ovaj turnir „ogromni, ogromni, ogromni uspeh”, kako to tvrdi Infantino ili je, pak, debakl koji izaziva istu reakciju među sportskim novinarstvom i publikom kao što je neostvarena Superliga to izazvala pre četiri godine.
Američki socilog Imanuel Valerštajn je kroz decenije rada razvio teoriju o „svetskim sistemima”, tj. postojanju međunarodnih društveno-ekonomskih struktura, koje određuju razvitak društva i tok ljudske istorije daleko više nego velike vođe ili poznate bitke. Aktuelni svetski sistem je globalni kapitalistički sistem, koji je nastao u 16. veku u Evropi. Deli se na sržne zemlje (isprva kolonijalne sile, danas razvijene ekonomije), periferne (isprva kolonije, danas razvijajuće ekonomije), i poluperiferne. Može se reći da fudbal, kao zaseban „svet”, takođe prati ovu formulu, i Evropa opstaje kao srž svog svetskog fudbalskog sistema, sistem koji svoj kapital stiče kroz interes sportske publike, i čiji kvalitet je tolikog nivoa da je prirodni cilj igračima iz perifernih i poluperifernih sredina, odnosno ostatku sveta.
Ovaj turnir nije obezbedio apsolutnu dominaciju nad klupskim fudbalom kao što su se tome organizatori, možda, ponadali. Takođe nije bio ni potpun debakl kao što se tome, možda, nadao aktuelni fudbalski poredak i pomenuta protivstruja. Ali jeste uspostavio jedan paralelan sistem, artikulisao ga i učinio stvarnim, i borbu za dušu fudbala preneo u sledeću etapu.
Ovaj alternativni svetski sistem kao svoje sržne zemlje ima Sjedinjene Američke Države i zemlje Bliskog istoka, čija sredstva proističu iz već spolja stečenog kapitala, i koji se takmiči da bude monetarno, ako ne kvalitativno, privlačnija meta igračima iz perifernih kontinenata, pa i iz same Evrope. I to je dakle poredak o kome se toliko mnogo najavljivalo, a koji je vrlo malom broju kritičara uopšte primetan; fudbal je postao polaran.
I gotovo neprimetno „svetska igra” se može podeliti. Ovo može dovesti do nečeg nezamislivog, ali mogućeg, a to je da se fudbal podeli, kao što se ragbi podelio na 13 i 15 igrača, ili kao što je košarka podeljena pravila NBA i pravila Fibe. Ove stvari se ne rešavaju jednim turnirom ili jednom utakmicom, ovo su talasi kojima su neophodni jake struje i vetrovi da teraju u jednom smeru, ali kada se taj talas stvori pitanje je koliko će se proširiti i da li će potopiti talas na kome svi mi plovimo već skoro dva veka. U tom duhu su oči uprte na ovu sledeću sezonu koja upravo počinje u Evropi i na sledeće „poteze” zavađenih svetskih fudbalskih sistema. Sledi viđenje kako je ovaj turnir pomutio vode i preneo se na velike evropske lige, pa i na Uefina takmičenja. I naravno, kako će izgledati staro, a novo, Svetsko prvenstvo 2026. Bilo jednom u Americi – a biće i opet.
A do tada? Pa, fudbal će se igrati u toj nevidljivoj fudbalosferi.
I iako je nadnaslov ovog teksta „retrospektiva ka budućnosti” naizbežno se nameće i pitanje, a samim tim i stav o perspektivi fudbala kao igre. Na stranicama „Sportskog žurnala”, 1. decembra 2021, ostao je zapis, koji i danas potpisujem: „Poetski prevod knjige Eduarda Galeana „Footbal in Sun and Shadow” mogao bi da glasi: „Fudbal na suncu i u senci”. Ono što je „na suncu” je fudbalska igra: 11 na 11! Nepobediva u svojoj neprolaznosti...
Fudbal se ne posmatra niti izučava kao neka prateća pojava ili nadograđeni dodatak nečemu što je društveno dublje i značajnije, već upravo suprotno. Istorija fudbala, a ona je živ proces, koji se svakodnevno odvija, relativno je autonomna, ima svoj vlastiti ritam, svoje snage, slabosti, opasnosti i mogućnosti, svoje zakone i tokove evolucije. Ukratko – svoju sopstvenu hronologiju... Danas bih dodao: „Fudbal se uči – od fudbala se uči”.