Hladni rat između Fife i Uefe

Zoran Avramović

27. 07. 2025. 08:37

Славље фудбалера лондонског Челсија после победе над Пари Сен Жерменом (Фото EPA/Cj Gunther)

Posle 63 utak­mi­ce i me­sec da­na, „ku­ling brej­ko­va” i pa­u­za zbog gr­mlja­vi­ne, Svetsko klup­sko pr­ven­stvo, prolog „no­ve ere klup­skog fud­ba­la” je do­šao do već po­zna­tog kra­ja na sta­di­o­nu „Me­tlajf” u Nju Džer­si­ju (SAD). Sle­di po­sma­tra­nje „praši­ne ka­ko se sle­že”, a či­ni se kao da ovaj tur­nir ni­je na­lik pra­ši­ni, ne­go di­mu ko­ji je odu­vao va­zduh istom br­zi­nom ko­jom je sti­gao. Ma­da, ni­je od ko­ri­sti su­di­ti una­pred. Haj­de da pro­tu­ma­či­mo te­ren na­kon ovog tur­ni­ra, kon­fe­te ko­je su osta­le na tra­vi, vi­deo-zi­do­ve, ostat­ke ne­če­ga što je to­li­ko du­go bi­lo u budućnosti, a sa­da je pro­šlost.

Fi­na­le iz­me­đu jed­nog klu­ba iz Lon­do­na, a dru­gog iz Pa­ri­za, vu­če sa so­bom pa­ra­le­le Di­ken­sa či­ja se „Pri­ča o dva gra­da” baš tim gra­do­vi­ma ba­vi, i ko­je fa­mo­zno saopšta­va na po­čet­ku: „Bi­lo je to naj­bo­lje do­ba, bi­lo je to naj­go­re do­ba; do­ba mu­dro­sti i do­ba lu­do­sti, epo­he ve­ro­va­nja i epo­he ne­ve­ri­ce, vre­me Sve­tlo­sti i vre­me Mra­ka, pro­le­će na­da i zi­ma oča­ja; ima­li smo sve pred so­bom i pred na­ma ni­je bi­lo ni­če­ga, išli smo svi pra­vo u ne­bo, od­la­zi­li svi pra­vo u pa­kao…”

Fud­bal se na vr­lo sli­čan na­čin isto­vre­me­no na­la­zi na ras­kr­sni­ci iz­me­đu ovih do­ba, i čak iako smo to­ga sve­sni, tre­nut­no je ne­mo­gu­će ra­za­zna­ti u kom se tre­nut­no do­bu na­la­zi­mo sem „sa­da­šnjem”. Sa­vr­šen pri­mer to­ga je tre­ner Čelsi­ja En­co Mare­ska, ko­ji je če­sto po­na­vljao op­šte­pri­hva­će­no gle­di­šte evrop­skog fud­ba­la da je ovaj tur­nir na­por­an epi­log već na­por­ne se­zo­ne (ka­da se ža­lio da je Čelsi pred tur­nir od­i­grao 63 utak­mi­ce, mi­sle­ći da je to znat­no vi­še od pro­tiv­ni­ka u polufi­na­lu, ućut­kao ga je is­prav­kom špan­ski re­por­te­r da je Flu­mi­nen­ze u istom perio­du od­i­grao 70). Ma­re­ska je ta­ko­đe utak­mi­cu pro­tiv Ben­fi­ke, ko­ja je tra­ja­la če­ti­ri sa­ta zbog pre­ki­da zbog gr­mlja­vi­ne, na­zvao „ne­fud­ba­lom”. Isti taj Ma­re­ska je do­sta dru­ga­či­ji iz­raz li­ca imao ka­da je osvo­jio pehar i sa­op­štio da „ima ose­ćaj da će ovaj tur­nir bi­ti od iste, ako ne i ve­će, va­žno­sti od Li­ge šam­pi­o­na”. Pa i Pa­ri Sen Žer­men, ko­ji je na pu­tu do fi­na­la bio ube­dlji­vo naj­bo­lji klub na sve­tu, ko­ji je raz­mon­ti­rao sve osta­le vo­de­će klu­bo­ve (iz­u­zev po­ra­za od bra­zil­skog Bo­ta­fo­ga s 1:0 u grup­noj fa­zi tur­ni­ra), osvo­jio Li­gu šam­pi­o­na sa ni­kad ve­ćom raz­li­kom od 5:0, pa u po­lu­fi­na­lu Svetskog klup­skog pr­ven­stva de­kla­si­rao Re­al; klub, da­kle, ko­ji je bio ve­li­ki fa­vo­rit, ipak do­ka­zao flo­sku­lu „da ste do­bri kao va­ša po­sled­nja odigra­na utak­mi­ca”. A ovu utak­mi­cu je za­slu­že­no iz­gu­bio s 3:0.

Da se ne va­ra­mo, ovo je vi­še Čel­si­je­va po­be­da, ne­go PSŽ-ov po­raz, i te ka­ko. „Plavi” iz Lon­do­na su kroz svo­ju pa­met­no po­zi­ci­o­ni­ra­nu igru ogra­ni­či­li na­pad Pa­ri­ža­na i go­to­vo uvek bi­li sprem­ni na kon­tra­na­pad, gde su ima­li znat­nu pred­nost na bo­ko­vi­ma. In­di­vi­du­al­ne per­for­man­se, pre sve­ga Kola Pal­me­ra i gol­ma­na Ro­ber­ta San­če­sa, za­pe­ča­ti­le su do­mi­na­ci­ju. No­vo po­ja­ča­nje Žo­ao Pe­dro, ko­ji je dao dru­gi gol za­hva­lju­ju­ći Pal­me­ro­voj asi­sten­ci­ji, ko­men­ta­ri­sao je posle fi­na­la „tri utak­mi­ce, tri go­la”, za­bo­ra­viv­ši da do­da „i jed­na me­da­lja Klup­skog svet­skog pr­ven­stva”, što nas do­vo­di do dru­ge re­al­no­sti ovog fi­na­la.

Ta­ko­đe se či­ni če­stim u sport­skom dis­kur­su da je fud­bal u ovoj at­mos­fe­ri komerci­ja­li­za­ci­je i „svet­ske geopo­li­ti­ke” na po­sled­njem me­stu, čak iako je to cen­tral­ni do­ga­đaj i raz­log za­što ne­bro­jene ma­se do­la­ze da ga gle­da­ju ka­ko uži­vo ta­ko i pre­ko ma­lih ekra­na. I ova utak­mi­ca je zlata­n pri­mer, ka­ko je ovaj po­zla­će­ni tur­nir iz­me­nio for­mu­lu fud­ba­la, po­ka­zao svo­ju „ko­nač­nu for­mu” i ote­lo­tvo­rio jed­nu mo­gu­ću bu­duć­nost ovog spor­ta. Tu je bio šou pred fi­na­le pred­vo­đen Robijem Vi­li­jam­som, ko­ji je ot­pe­vao him­nu tur­ni­ra, pa iz­vo­đe­nje him­ne SAD, pa pre­le­ta­nje (sa dis­tan­ce) mla­znja­ka, pa bok­ser­ski ana­nun­ser Majkl Ba­fer ko­ji je po­ru­čio da se „spre­mi­mo za tut­nja­vu”.

I me­đu pe­de­set zve­zda na ame­rič­koj za­sta­vi i bez­broj zve­zda na terenu i oko njega, još jed­na zve­zda je ro­đe­na ka­da je na­red­ni­ca Emi­li Ni­kols, član 13. ar­mij­skog orke­stra Na­ci­o­nal­ne gar­de Flo­ri­de ot­pe­va­la him­nu SAD. Za one ko­ji­ma se gle­dao sa­mo fud­bal, ovo je bi­lo ni­šta vi­še ne­go zaka­šnje­nje po­čet­ka sa­me utak­mi­ce za osam mi­nu­ta, a za one ko­ji su do­šli očekujući spek­takl, ve­ro­vat­no su ga do­ži­ve­li.

U istom du­hu smo sve­do­či­li fud­bal­skom po­lu­vre­me­nu ko­je je tra­jalo po­la sa­ta, kada su sa tri­bi­ne, ko­ja je po­sta­la bi­na „Kol­dplej” i mno­gi dru­gi po­zna­ti iz­vo­đa­či (Džej Bal­dvin, Do­dža Ket, Tems) iz­vo­di­li na­stup oči­gled­no in­spi­ri­san po­zna­tim nastupima u po­lu­vre­men­u na „Su­per­bo­u­la”, u ame­rič­kom fud­ba­lu.

I svi ovi ele­men­ti su „ame­ri­ka­ni­za­ci­ja” evropskog fud­ba­la, ali ne na na­čin na ko­ji po­sta­je „so­ker”, već na na­čin da se stvo­ri me­ša­vi­na, sin­kre­ti­zo­van sport gde su na pra­vi­la fud­ba­la na­met­nu­ti svi ra­zni spek­ta­kli ame­rič­kih spor­to­va. I ovo je ne­što što ame­rič­ka pu­bli­ka, pa i ame­rič­ki pred­sed­nik, mo­že da pri­hva­ti: Tramp je iz­ja­vio da će da raz­mo­tri pot­pi­si­va­nje iz­vr­šne ured­be pri če­mu će se na­ziv za fud­bal, u Ame­ri­ci so­ker, zva­nič­no pro­me­ni­ti u „fud­bal” kao što je to u ostat­ku sve­ta.

Fifa je do­sta po­no­sno iz­nela ste­pen uspe­ha i iz­ve­šta­je o pro­fi­tu s ovog tur­ni­ra, ko­ji je za­ra­dio vi­še od dve mi­li­jar­de do­la­ra, što pose 63 utakmice zna­či profit od 33 mi­li­o­na do­la­ra po me­ču. „Ne po­sto­ji ni­jed­no dru­go klup­sko pr­ven­stvo na sve­tu da­nas ko­je uop­šte pri­la­zi ovoj ci­fri. Već je naj­u­spe­šni­ji klup­ski tur­nir i po svim dru­gim me­ri­li­ma”, tvr­di njen predsednik Đani In­fan­ti­no.

Uti­sci su po­de­lje­ni, oče­ki­va­no. Sa­mo­hva­lje­nje o uspe­hu ovog tur­ni­ra je ne­mi­nov­no upu­će­no Uefi, jer je op­šte­po­zna­to da je ovaj tur­nir do sa­da naj­ve­ća epi­zo­da „hladnog ra­ta” iz­me­đu krov­ne or­ga­ni­za­ci­je i nje­ne naj­ve­će kon­fe­de­ra­ci­je. Pred­sed­nik Uefe Alek­san­dar Če­fe­rin ni­je pri­su­stvo­vao ni­jed­noj utak­mi­ci Svet­skog klupskog pr­ven­stva, i od­go­va­ra­ju­ći sport­skom li­stu „Atle­tik” bez­i­me­ni portparol Uefe je ob­ja­snio da je: „Pred­sed­nik pre­o­ku­pi­ran žen­skim Evropskim prvenstvom, ko­ji je za nas tur­nir od ve­li­kog zna­ča­ja i ko­ji zah­te­va ve­li­ku pa­žnju”. Va­žna na­po­me­na: Utak­mi­ca Evrop­skog pr­ven­stva za že­ne iz­me­đu En­gle­ske i Vel­sa (6:1)  u Engleskoj je bi­la tri pu­ta gle­da­ni­ja ne­go utak­mi­ca iz­me­đu Čelsi­ja i Pa­ri Sen Žer­me­na.

Oči­gled­no je, čak i pod­sve­sno, da je ovo pi­ta­nje bor­be za du­šu fud­ba­la. Či­nje­ni­ca je da je ovaj tur­nir za so­bom osta­vio ne­ko­li­ko ko­ri­snih te­ko­vi­na, jed­na neo­p­hod­na glo­ba­li­za­ci­ja svet­ske igre na klu­bo­ve van Evro­pe, što se či­ni al­tru­i­stič­nim i do­brim po­te­zom za bu­duć­nost ovog spor­ta. Ipak, ko­li­ko je on­da ja­ka pot­po­ra ove pri­če ka­da su fi­na­le od­i­gra­li Čel­si, klub pred­vo­đen ame­rič­kim kon­glo­me­ra­tom ko­ji je ulo­žio vi­še od mi­li­jar­du i po do­la­ra u njega sa­mo u pro­te­kle tri se­zo­ne, a na dru­goj stra­ni te­re­na je bio Pa­ri Sen Žer­men, či­ji je vla­snik investicioni upravni fond Ka­ta­ra, ze­mlje ko­ja je to­kom ovog tur­ni­ra lan­si­ra­la kan­di­da­tu­ru za odr­ža­va­nje idu­ćeg Klup­skog svet­skog pr­ven­stva?

Ko­li­ko je ja­ka pot­po­ra ple­me­ni­te mi­si­je ovog tur­ni­ra ka­da se mno­go vi­še re­či iz usta Fife po­sve­ću­je pri­či da je po­stig­nut re­kord­an pro­fit po od­i­gra­noj utakmici? Tvrd­nji da je ovo ne sa­mo no­va era, već po­če­tak Zlat­nog do­ba klup­skog fud­ba­la, što se i od­ra­zi­lo u sve­pri­sut­nim zlat­nim zi­do­vi­ma, lop­ta­ma, zna­ko­vi­ma i pro­mo­tiv­nom ma­te­ri­ja­lu… Ovo mo­re zla­ta po­zi­va neo­p­ho­dan pod­set­nik da ni­je zla­to sve što si­ja.

Te­ško je na­ći ume­re­nu per­spek­ti­vu iz­me­đu ove dve ja­ke stru­je: jed­nu ko­ju pred­vo­di ovo­li­ko ve­li­ki ka­pi­tal, a dru­gu ko­ju pred­vo­di ma­sov­na pa­si­ja, pa i sko­ro religijska ver­nost. Ovaj tur­nir se či­ni kao je­dan ze­mljo­tres iz­me­đu te dve sukoblja­va­ju­će tek­ton­ske plo­če. I či­ni se da je ne­mo­gu­će još ra­za­zna­ti da li je ovaj tur­nir „ogrom­ni, ogrom­ni, ogrom­ni uspeh”, ka­ko to tvr­di In­fan­ti­no ili je, pak, de­bakl ko­ji iza­zi­va istu re­ak­ci­ju me­đu sport­skim no­vi­nar­stvom i pu­bli­kom kao što je neo­stva­re­na Su­per­li­ga to iza­zva­la pre če­ti­ri go­di­ne.

Ame­rič­ki so­ci­log Ima­nu­el Va­ler­štajn je kroz de­ce­ni­je ra­da raz­vio te­o­ri­ju o „svet­skim si­ste­mi­ma”, tj. po­sto­ja­nju me­đu­na­rod­nih dru­štve­no-eko­nom­skih struktu­ra, ko­je od­re­đu­ju raz­vi­tak dru­štva i tok ljud­ske isto­ri­je da­le­ko vi­še ne­go ve­li­ke vo­đe ili po­zna­te bit­ke. Ak­tu­el­ni svet­ski si­stem je glo­bal­ni kapitalistički si­stem, ko­ji je na­stao u 16. ve­ku u Evro­pi. De­li se na sr­žne ze­mlje (is­pr­va ko­lo­ni­jal­ne si­le, da­nas raz­vi­je­ne eko­no­mi­je), pe­ri­fer­ne (is­pr­va ko­lo­ni­je, da­nas raz­vi­ja­ju­će eko­no­mi­je), i po­lupe­ri­fer­ne. Mo­že se re­ći da fud­bal, kao zaseban „svet”, ta­ko­đe pra­ti ovu for­mu­lu, i Evro­pa op­sta­je kao srž svog svet­skog fud­bal­skog si­ste­ma, si­stem ko­ji svoj ka­pi­tal sti­če kroz in­te­res sport­ske publike, i či­ji kva­li­tet je to­li­kog ni­voa da je pri­rod­ni cilj igra­či­ma iz perifer­nih i po­lupe­ri­fer­nih sre­di­na, od­no­sno ostat­ku sve­ta.

Ovaj tur­nir ni­je obez­be­dio ap­so­lut­nu do­mi­na­ci­ju nad klup­skim fud­ba­lom kao što su se to­me or­ga­ni­za­to­ri, mo­žda, po­na­da­li. Ta­ko­đe ni­je bio ni pot­pu­n de­bakl kao što se to­me, mo­žda, na­dao ak­tu­el­ni fud­bal­ski po­re­dak i po­me­nu­ta pro­tivstru­ja. Ali je­ste us­po­sta­vio je­dan pa­ra­le­lan si­stem, ar­ti­ku­li­sao ga i uči­nio stvar­nim, i bor­bu za du­šu fud­ba­la pre­neo u sle­de­ću eta­pu.

Ovaj al­ter­na­tiv­ni svet­ski si­stem kao svo­je sr­žne ze­mlje ima Sje­di­nje­ne Ame­rič­ke Dr­ža­ve i ze­mlje Bli­skog is­to­ka, či­ja sred­stva pro­is­ti­ču iz već spo­lja ste­če­nog kapi­ta­la, i ko­ji se tak­mi­či da bu­de mo­ne­tar­no, ako ne kva­li­ta­tiv­no, pri­vlač­ni­ja meta igra­či­ma iz pe­ri­fer­nih kon­ti­ne­na­ta, pa i iz sa­me Evro­pe. I to je da­kle poredak o ko­me se to­li­ko mno­go na­ja­vlji­va­lo, a ko­ji je vr­lo ma­lom bro­ju kri­ti­ča­ra uop­šte pri­me­tan; fud­bal je po­stao po­la­ran.

I go­to­vo ne­pri­met­no „svet­ska igra” se mo­že po­de­li­ti. Ovo mo­že do­ve­sti do ne­čeg ne­za­mi­sli­vog, ali mo­gu­ćeg, a to je da se fud­bal po­de­li, kao što se rag­bi po­de­lio na 13 i 15 igra­ča, ili kao što je ko­šar­ka po­de­lje­na pravila NBA i pravila Fibe. Ove stva­ri se ne re­ša­va­ju jed­nim tur­ni­rom ili jed­nom utak­mi­com, ovo su ta­la­si ko­ji­ma su neo­p­hod­ni ja­ke stru­je i ve­tro­vi da te­ra­ju u jed­nom smeru, ali ka­da se taj ta­las stvo­ri pi­ta­nje je ko­li­ko će se pro­ši­ri­ti i da li će po­to­pi­ti ta­las na ko­me svi mi plo­vi­mo već sko­ro dva ve­ka. U tom du­hu su oči upr­te na ovu sle­de­ću se­zo­nu ko­ja upra­vo po­či­nje u Evro­pi i na sle­de­će „po­te­ze” za­va­đe­nih svet­skih fud­bal­skih si­ste­ma. Sle­di vi­đe­nje ka­ko je ovaj tur­nir po­mu­tio vo­de i pre­neo se na ve­li­ke evrop­ske li­ge, pa i na Uefina tak­mi­če­nja. I na­rav­no, ka­ko će iz­gle­da­ti sta­ro, a no­vo, Svet­sko pr­ven­stvo 2026. Bi­lo jed­nom u Ame­ri­ci – a bi­će i opet.

A do ta­da? Pa, fud­bal će se igra­ti u toj ne­vi­dlji­voj fud­ba­los­fe­ri.

I iako je nad­na­slov ovog tek­sta „re­tro­spek­ti­va ka bu­duć­no­sti” na­iz­be­žno se nameće i pi­ta­nje, a sa­mim tim i stav o per­spek­ti­vi fud­ba­la kao igre. Na stranicama „Sport­skog žur­na­la”, 1. de­cem­bra 2021, ostao je za­pis, ko­ji i da­nas pot­pi­su­jem: „Po­et­ski pre­vod knji­ge Edu­ar­da Ga­le­a­na „Fo­ot­bal in Sun and Sha­dow” mo­gao bi da gla­si: „Fud­bal na sun­cu i u sen­ci”. Ono što je „na sun­cu” je fudbalska igra: 11 na 11! Ne­po­be­di­va u svo­joj ne­pro­la­zno­sti...

Fud­bal se ne po­sma­tra ni­ti iz­u­ča­va kao ne­ka pra­te­ća po­ja­va ili na­do­gra­đe­ni dodatak ne­če­mu što je dru­štve­no du­blje i zna­čaj­ni­je, već upra­vo su­prot­no. Istori­ja fud­ba­la, a ona je živ pro­ces, ko­ji se sva­ko­dnev­no od­vi­ja, re­la­tiv­no je auto­nom­na, ima svoj vla­sti­ti ri­tam, svo­je sna­ge, sla­bo­sti, opa­sno­sti i mogućnosti, svo­je za­ko­ne i to­ko­ve evo­lu­ci­je. Ukrat­ko – svo­ju sop­stve­nu hronologiju... Da­nas bih do­dao: „Fud­bal se uči – od fud­ba­la se uči”.