Kazneni paragrafi za blokadu puteva
Фото М. Спасојевић
Prethodni tekst koji sam objavio na stranicama „Politike” u kome sam izneo ideju da se u izmene i dopune Krivičnog zakonika, kao i Zakona o bezbednosti saobraćaja, na putevima uvedu, a preciznije je bilo da sam napisao – vrate, odredbe koje bi sankcionisale blokiranje auto-puteva kao i magistralnih puteva, izazvao je ogromnu polemiku, pretežno među drugosrbijanskom elitom i njenim pravnicima. Komentari se kreću od onih besmislenih da je to uvod u diktaturu, do onih koji imaju neko zrno pravne logike, a tiču se prigovora kako bi to bilo prenormiranje, te da je prethodno poželjno sve uraditi na prevenciji, nego donositi takve norme.
S ovim drugim delom komentara donekle bih mogao da se složim, jer sam inače vrlo praktična osoba koja ne podnosi gomilanje, a posebno to ne volim u zakonima. Istina, razume se da je u krivičnom zakonodavstvu prevencija veoma važna, jer sve je bolje da se prvo spreči, nego normama da se leči. No, u konkretnom slučaju o kome sam ja govorio argumenti koji su izneti kao protivljenje jednostavno ne stoje.
Ukoliko govorimo o prevenciji, oprostite, ali šta uvesti kao prevenciju ako neko nameri da blokira auto-put? Šta uvesti kao prevenciju ako neko blokira saobraćajnice na skupovima za koje zna da mora da ih prijavi, ali to nikada ne čini. Prevencija je već u tome što vi skup morate da prijavite, a pošto to ne činite, onda idete dalje u kršenju zakona, pa još dodatno blokirate saobraćajnice, fakultete, državne institucije, dolazite ljudima ispred kućnog praga, ometate nekog da prođe…
Dakle, ovde se radi o stanju svesti. Razumem zašto je možda zakonodavac prilikom ranijih izmena krivičnog zakonodavstva izbacio normu koja se ticala zabrane i sankcionisanja blokiranja saobraćajnica, jer je verovatno smatrao da je to samo po sebi nenormalno, što i jeste. Međutim, mi sada vidimo da je nekim ljudima skroz normalno da blokiraju auto-put, što inače može da izazove ozbiljne saobraćajne nesreće, te je očigledno neophodno da se tako nešto normom sankcioniše. Jednako smatram da bi trebalo normirati i sankcionisati blokiranje državnih institucija, fabrika, javnih preduzeća, strateških objekata, itd.
Predložio sam sankciju od šest meseci do pet godina, u zavisnosti od štete koja je naneta i u zavisnosti šta je blokirano, jer ne može isto da bude da li si blokirao auto-put gde bi nesreće mogle strašne da budu ili recimo kružni tok u nekom gradu. U svakom slučaju, stanje svesti kod nekih ljudi u Srbiji je tako da nikakva prevencija ne pomaže i prinuđeni smo po mom mišljenju da putem normi i kažnjavanja dođemo do toga da shvatimo koliko to nije normalno. Suprotno ovome što pišem je dopuštanje anarhije. Između ostalog, norme se i donose neretko po osnovu toga u kakvom je stanju društvo. Srbija trenutno doživljava ozbiljan pokušaj uvođenja anarhije, odnosno da je svaki pojedinac vlastan da ukoliko mu se nešto ne dopada sam uzima pravdu u svoje ruke i po sopstvenom nahođenju istu sprovodi.
Tako nešto nije dopustivo nigde na kugli zemaljskoj, pa ne bi smelo da bude dopušteno ni kod nas. Svako ima pravo da protestuje, što je logično, jer pravo na protest je jedno od osnovnih civilizacijskih i demokratskih tekovina. No, svaki protest ima jasna zakonska pravila kako se odvija. U proteklih devet meseci nijedno slovo iz zakona nije ispoštovano. Ne znamo ko su organizatori protesta, ne postoji zahtev za protest, ne postoji odobrenje, ne postoje redaraske službe, a blokira se šta se stigne. To mora da se spreči za ubuduće. Otuda ne možemo govoriti o prenormiranju, jer smo očito prinuđeni da zakonski sasvim precizno naglasimo šta je zabranjeno i šta će se u buduće strogo kažnjavati, pa onaj ko želi da pribegne takvom suludom ponašanju, neka izvoli, ali neka bude svestan posledica. Baš u tome će se ogledati prevencija.
*Narodni poslanik
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista