Otrežnjenje posle šampanjca na trgovima
Od našeg dopisnika
Bukurešt, 28. decembra – Godine 2005. na centralnom bukureštanskom Univerzitetskom trgu postavljen je specijalni sat koji je odbrojavao mesece, nedelje, dane, časove, minute i sekunde preostale do ulaska Rumunije u EU. „Cilj” je bio fiksiran: 1. januar 2007. Vreme je išlo sporo, napeto. U Briselu su se vodile prave diplomatske bitke za „zatvaranje” čuvenih evropskih dosijea, tj. za uklanjanje prepreka od celih brda propisa kojima se uslovljava ulazak u zajednicu.
Rumuni su se bili uvrstili u najveće „evrooptimiste”. Za stupanje u EU se izjašnjavalo čak preko 90 odsto žitelja karpatske republike. Očekivanja su bila ogromna. A nade isfilovane sa puno propagandističkog kvasca.
I dođe ta prva sekunda 2007. Na ulicama i trgovima prestonice našlo se, vele, više od milion ljudi. Sjajni vatrometi su ozarili lica Rumuna, šampanjac ih je zarumenio. Među njima su bili i mnogobrojni evropski gosti, među kojima i briselski komesar za širenje Unije Oli Ren. Došlo je do sveopšteg ljubljenja i grljenja.
A zatim je nastala životna proza. Gde smo, šta ćemo sad, kako ćemo dalje. Naravno, dolazi otrežnjenje. Rumunija, primljena u EU zajedno sa Bugarskom, jedna je od najzaostalijih zemalja kontinenta. I nastaje zaključak: sa prijemom u Uniju je, izgleda, bilo lako, ali prave teškoće tek nastaju sa problemima integracije. Rokovi za to nisu slučajno tako dugački – 2013, 2020... Od tih rokova prošle su tek dve godine. Istorijski gledano, to je jako malo. Ali, ipak, šta su one pokazale, je li Rumuniji krenulo nabolje, stoji li ona na mestu, ili, ne daj Bože, nazaduje!?
Instituti za ispitivanje javnog mnjenja raspitivali su se kod običnih Rumuna šta oni misle o tome. Dobijeni su šareni odgovori koji se svode na sledeće zaključke.
Promena ima nabolje. Rumunija je stavljena na šine i pravac njenog kretanja je određen, „Evropa nas vodi”. Ovde je tradicionalno uvreženo mišljenje, koje je svojevremeno sugerirao poznati rumunski politikolog Silviju Brukan, inače jedan od vođa revolucije iz 1989, da se „u Rumuniji sve ostvaruje pod pritiskom sa strane”.
I, zaista, osetilo se izvesno poboljšanje standarda. Prosečne plate su dostigle oko 500 evra, a penzije – 300 evra. Još pre stupanja u EU, a i posle „evropeizacije”, ovde su zabeležene dosta visoke stope rasta nacionalnog dohotka i privrede između šest i osam odsto godišnje. Čak se počelo govoriti o Rumuniji kao „evropskom tigru”. Istina, bilo je ozbiljnih upozorenja da je taj rast veštački napumpan kroz preveliku potrošnju. U tim uslovima, Rumuni su stekli izvesnu sigurnost, otresli su se nekih frustracija da su „drugorazredni podanici”. Postali su priznati „evropski građani”. Bezuslovno, to spada u pozitivni bilans dveju godina u EU.
Naravno, ima i onih koji vide u prvom redu negativne strane. Neki od njih tvrde da je Rumunija „ostala ista”, čak da je u njoj stanje sve gore. Navodi se činjenica da je poslednjih godina izgubila tri-tri i po miliona žitelja u punoj radnoj moći, koji su se raštrkali po Evropi u potrazi za radom i hlebom. Zemlja se pretvorila u najobičnije tržište za plasman viškova robe sa zapada kontinenta. Ovde se prosto kuka: mi, nekadašnja žitnica Evrope, sa neverovatno bogatim poljima, pašnjacima i voćnjacima, sada uvozimo 80 odsto namirnica. Postali smo pravo smetlište starih evropskih automobila. Uvozimo tri i više puta nego što izvozimo. Spoljnotrgovinski platni bilans nam je katastrofalan.
A što je još gore, kako vape ovdašnji mediji, zemlja se razvija stihijno, haotično, jer nema neki svoj plan strateškog razvoja. Nalazi se u sračunatoj Evropi, a bez svojih računica.
Rumuniju tišti nešto što je bilo podvučeno i prilikom investiranja nove levičarsko-desničarske vlade premijera Emila Boka u parlamentu, 22. decembra. Naime, obećani strukturni fondovi EU pristižu veoma sporo ili nikako. Pri stupanju u EU, Rumuniji je obećano da će u razdoblju od 2007. do 2013. moći da računa na bespovratne 32 milijarde evropskih evra. Međutim, cele 2007. i dobrim delom 2008. Rumunija od tih para nije „izvukla” ništa. Naprotiv, svojom godišnjom članarinom od 1,3 milijarde evra doprinela je budžetu zajednice.
Istina je i da Rumuni još nisu naučili kako da pravilno i efikasno popunjavaju evropske formulare za dobijanje kredita. To se naročito odnosi na neukog rumunskog seljaka, sada unapređenog u „farmera”, koji ne samo što ne zna da rukuje kompjuterom, nego često ne zna ni da piše i čita.
Glavnina evropskih fondova namenjenih Rumuniji trebalo bi da ide u infrastrukturu i poljoprivredu. Na njihovom putu se isprečavaju takve rak-rane društva kao što su endemična korupcija i lopovluk. „Usled slabe administrativne sposobnosti”, kako se eufemično govori u nekim dokumentima, u Rumuniji nije izgrađen nijedan kilometar autoputa, iako je predviđeno da se ovde „prokrče” dva evropska saobraćajna koridora velikog značaja.
Među 27 zemalja članica EU, poluagrarna i slabo razvijena Rumunija je sedma po površini i broju stanovnika. Kako sada stoje stvari, ona je na poslednjem mestu u EU po nizu ekonomskih i socijalnih pokazatelja. Njen je cilj, kako je to rekao donedavni rumunski premijer Kalin Popesku Taričanu, da postane sedma evropska ekonomska sila. Da li će joj to poći za rukom – pokazaće vreme. Prirodni uslovi postoje. Ali postoji i ljudski faktor, odnosno pitanje kako se on „pretače” kroz politiku. Ovo pominjemo zbog toga što se ovde tvrdi da je bilo lakše ući u EU – nego se u nju integrisati.