Danas džentlmen, sutra vuk
Фото лична архива
Novo delo dokumentarne proze „Vukovi i džentlmeni” Sima C. Ćirkovića, istoriografa i dugogodišnjeg novinara, spoj istorijskog štiva, publicistike i finog literarnog portretisanja (u izdanju „Portalibrisa”), oživljava sudbine markantnih ličnosti, koje su oblikovale duh Beograda: državnika, vojnika, šarmera u beogradskim salonima.
„Svaki spis ima svoje zagonetne brave, pa i ova knjiga o Beogradu: od njegovih proroka, kakav je bio Dositej, ili večito peckavi Nušić, pa do Bate Stoimirovića, koji je sve dodirnute tajne poklonio gradu, gde je bio i stub i poniženi princ”, kaže Simo C. Ćirković, autor nekoliko monografskih studija, među kojima su: „Knjaz Mihailo Obrenović – život i politika”, „Patriciji i pustolovi”, „Kalemegdanske senke”, „Marsejski krst kralja Aleksandra”, „Oganj i nada”, „Tri boje fraka”. Leksikonom „Ko je ko u Nedićevoj Srbiji 1941–1944” obradio je jedno kontroverzno razdoblje moderne srpske istorije. Autor je televizijske serije o starom Beogradu, emitovane na Studiju B 2009. godine. Bavi se i leksikološkim studijama, a njegova su dela „Rečnik arhaizama” i „Rečnik urbane svakodnevice”.
Govoreći o najuticajnijim ljudima Beograda, kroz vekove, dajete načelnu podelu na vukove i džentlmene, a pretpostavka je da je to u neku ruku vrednosna podela. Šta znači biti vuk, da li je većina pobrojanih ličnosti ujedno i među vukovima i među džentlmenima?
Kada je reč o beogradskom čoveku i njegovom otelovljenju na, zasigurno, vrednosnu podelu – na vukove i džentlmene, to je, u stvari, elegantno svrstavanje na tvrde putnike-orijaše (prve poslovne ljude u hodu vremena, primer kapetan Miša Anastasijević) i odmerene ljude suptilnog takta i primetne diplomatske vrline (knez Mihailo Obrenović). Biti vuk znači nositi priličnu kvotu prkosa i pronicljivosti, često igrati i promućurno, ali često baciti karte i na sve ili ništa. Te vrline i mane, koje donose pun ćemer zlatnika, nesumnjivo se i prepliću. Neki su danas jedno, najčešće džentlmeni, sutra paklena suprotnost. Na beogradskoj mapi tajanstvene povesti oni su često i korifeji s maskom, a uglavnom nedodirljivi predvodnici.
Da li džentlmen teži pre opštem dobru više nego ličnoj dobiti i da li je ljubav prema zadužbinarstvu i opštem dobru Ćelovića ili Vajferta, u stvari prava odlika čoveka Beograda?
Beogradski džentlmen bio je isprva profil jednog Avrama Petronijevića, koji je oličavao i diplomatu i kompleksnog političara. Umeo je i s novcem. Onda su pristigle Parizlije, ali su oni bili tek odblesak dodira sa svetom nedodirljivih. Neke je vukla lična dobit, ali su figure kakve su Luka Ćelović i Đorđe Vajfert iznad svake ukrašene istorijske slike. Obojica su dali Beogradu srce svog finansijskog uspeha, otvoreno i neštedimice. I Ćelović i Vajfert doprineli su stvaranju finansijskih zavoda, ključa uspona jednog grada. Po dubinskoj slici, čovek Beograda je i zadužbinar (ostavlja gradu i otečestvu), ali modernizator, kakav je, na primer, inženjer Miloš Savčić. Čovek Beograda je, dakle, ličnost složenih vrlina, ali mu je pogled s Kalemegdana bit njegovog trajanja. Snažan partikularizam, ili gruba sebičnost, rodila se posle Velike krize, tek deceniju pred pakleni tornado Drugog svetskog rata. Svi su hteli da budu prvi i jedini, Beograd su preplavili damski saloni, luksuzne krznarske radnje, u „Moskvu” se išlo u punoj eleganciji. Biti na hipodromu bilo je više od prestiža. Danas se o tom vremenu priča sa naročitom sentimentom, to je, po tom narativu, bila i ostala prefinjena prošlost.
Kada u jednom poglavlju razmatrate ulogu kneza Mihaila i Milivoja Petrovića Blaznavca, da li je tu karakterizacija jasna: knez je džentlmen, a Blaznavac je vuk, koji je „umeo da čeka”, mala ličnost koja neverovatnim skokom remeti jedan istorijski red?
U odnosu između kneza Mihaila i M. P. Blaznavca, spletom okolnosti, vidimo jednu skrivenu utakmicu, bitku prestiža, gde bivši bojadžija postaje visoki oficir i ministar, mutni suparnik svom vladaru. Spretan da čeka svoju priliku, Blaznavac nije uradio ono što se od njega tražilo, da stvori čvrstu i pouzdanu vojsku. Na površini je ostao zahvaljujući damskim dvorskim igrama, te je gotovo postao knez. Istorija je puna takvih dramskih slika, a ova naša je ravna triler priči.
Pored opisa dinastičkih prevrata, s neskrivenim simpatijama portretišete nekrunisanu dinastiju Babadudića. Kako je nastala, kako je vladala ova polimorfna beogradska elita, od koje je potekao i Jovan Avakumović?
Babadudići su nastali kao mali porodični pakt, gde se išlo linijom čvrste familijarne vezanosti. Taj lanac nije imao slabe karike, zato traje i do današnjih dana. Oni su prvi na beogradskoj sceni lansirali prelakiranu biografsku sliku, za svakog svog člana. A sve je počelo sa jednom trpeljivom ženom, koja je na taljigama stigla u Beograd, a njena kotva nikada nije popustila. Dala je ime porodičnoj dinastiji. Upotrebili ste veoma pronicljivu sintagmu „polimorfna elita”, a Babadudići su to zasigurno. Oni su bili elitni bankari, vrhunski oficiri, uvažene diplomate i cenjeni ministri, sve što je Srbiji bilo potrebno. Ni bočne linije ove moćne porodice nisu loše prošle. Dok su su se Obrenovići i Karađorđevići nagvaždali, oni su bili kabinet iz senke. General Jovan Belimarković i nedodirljivi Jovan Avakumović su Srbiju držali elegantno u šaci, da se zna ko određuje nevidljivu liniju istorije.
Mnogi od ovih velikana sarađivali su sa „Politikom”, a posebno navodite Maramboa, Predraga Milojevića, Mihaila S. Petrovića, Milana Jovanovića Stoimirovića... Da li je to i omaž kući iz koje ste potekli?
„Politika” je bitna tačka istorije Beograda, kojom se bavi i ova knjiga. „Politikini” žurnalisti su bili i svedoci i elegantni tumači prelomnih događaja prve polovine 20. stoleća. Svaki od njih je posebna „knjiga istine”, kada je svet bio u finansijskom i ratnom grču. Predrag Milojević je zasebna fuga, budući da je on skriveni polihistor u odori novinara. Njegovi prevodi Kafke ravni su Andrićevoj rečeničnoj polifoniji. Portreti takvih velikana su moj prinos vremenu kada sam kao mlad novinar slušao kaleidoskopične pripovesti o dobu kakvo se ne ponavlja.
Josipa Broza Tita smeštate u poglavlje ljudi koji nisu potekli iz Beograda, ali su doprineli njegovoj tajni, njegovom usponu, s Titom je završena jedna epoha. I sami, zatim, postavljate pitanje, gde smo sada, kuda idemo...
Ne znamo kada je Tito prvi put video Beograd, a moguće da je to bilo negde oko 1915. godine, a možda je imao, kao skriveni balkanski Habzburg, i neku majstorsku ekskurziju koju godinu ranije. On je svojim dolaskom u Beograd, krajem oktobra 1944. godine, najavio vreme velikih političkih pretenzija i nepopustljivog ličnog hedonizma. A gde smo danas, na odblesku jedne epohe? Tražimo put u linijama digitalnog sveta, gde arhitektonske vizure traže finansijsku sigurnost za vreme velikih izazova. Beograd nesporno ima uvek svoju šaku soli za jedno novo trajanje.