Bio jednom jedan narod i više ga nema
Фото: Ранко Ћуковић/www.portalnovosti.com
Prvi zraci sunca još se nisu pomaljali nad Dinarom kada su preko Vedrog Polja rakete poletele prema centru Knina. Tu se nalazila kuća sa čije terase se pružao pogled na drevnu planinu, vrhova još belih od snega, tog vrelog leta 1995. godine.
Majka me je, u polusnu, na rukama iznela iz kreveta, spustila niz stepenice i trčećim korakom prenela preko puta koji je bio glavna kninska ulica. Nebom tamno plave boje letele su rakete koje sam gledao iz naručja, ne sasvim svestan šta se dešava. Zaspao sam ili jednostavno potisnuo iz sećanja sve ono, o čemu ću čudnom igrom sudbine ili Božjim promislom, trideset godina kasnije pisati, pitajući se hoću li kroz sećanja iz detinjstva, u nekoliko hiljada slova, uspeti da opišem biblijski egzodus jednog naroda.
Dvadesetak komšija sedelo je u podrumu kod čika Steve i teta Anđe slušajući zvuk za koji je majka pre našeg dolaska mislila da je grmljavina. Povremeno bi zvuk prestao i nastupala je tišina prožeta cvrkutom ptica, povremenim izlaskom napolje i pričama starijih koji su u zatišju videli nešto strašnije i zloslutnije od raketiranja. Nije to bio podrum za zaštitu od ratnih dejstava već prostrana domaćinska ostava koja je mirisala na vino - jedinu blagodat koju je škrta dalmatinska zemlja tom ubogom narodu dala. Sada je bila ispunjena dečjom grajom, improvizovanim ležajevima i tranzistorom preko koga se slušao Radio Knin.
Majka je tokom zatišja trčala do kuće prekoputa. Svaki put rizikujući da bi donela nešto što sada zvuči tako trivijalno, a tada mi je pričinjavalo neizmernu radost - krem i hleb, odeću i igračke.
Popodne smo već svi izlazili napolje ne bi li videli ili čuli šta se dešava. I dalje pamtim reči čika Steve koji je proročki više puta ponavljao: Bio jednom jedan narod i više ga nema.
Radio Knin je prenosio informacije o napadu i ljudi su čekali da neko javi šta im je činiti. Zapamtio sam to sokoćalo po glasu svog ujaka Gorana koji bi često čitao vesti o situaciji na ratištu, broju tenkova koje ima Vojska RSK i kako izgleda Oklopni voz - vojno čudo za odbranu Krajine na koje sam se, njemu zahvaljujući, ukrcao jednom prilikom sa perona čuvene železničke stanice u Kninu. Kako je to izgledalo i zvučalo moćno za sedmogodišnjeg dečaka.
Ni oni stariji nisu bili ništa manje naivni jer čekali su noć da bi ceo svoj život spakovali u jednu torbu i krenuli negde putem netraga. Za to vreme ,,glavonje” su već bile u Beogradu sa svojim porodicama.
Noć je budila strah. Generacije koje su pamtile ,,onaj rat” još su bile žive i prenosili su svoje priče zbog kojih niko nije hteo da čeka hrvatsku vojsku. Padao je mrak, a raketiranje je utihnulo. ,,Možda su ustaše već krenule. Možda dolaze. Mogu se prišunjati. Možda će nas sve poklati…”
Ljudi sa kojima smo proveli sparni avgustovski dan kod čika Steve već su počeli da se razilaze kućama, na brzinu pakuju i kreću ko je sa čim mogao - automobilom, traktorom, motokultivatorom, jedni sa drugima. U daljini se videla magistrala, na kojoj se sporo kretala kolona vozila sa uključenim farovima. Mi nismo imali sa kim da odemo. Nije bilo goriva. Nismo imali automobil. I nije bilo nikoga da nas poveze. Jedino utočište za one koji nisu imali kako da odu bila je kasarna Unprofora u centru Knina, gde bi se dolazak tuđina možda mogao preživeti.
Nismo znali ni šta je sa rodbinom, prijateljima, nije bilo telefona, a ni veze nisu radile.
Otac je našao kanister nafte koja je u to vreme značila spas. Nasumično zaustavljeni muž i žena sa dvoje dece primili su nas u crvenog ,,stojadina” kojim smo krenuli negde, u nepoznato. Ljudi su pričali da idemo samo privremeno, da će situacija da se promeni, da će doći pojačanje, odbrana, ali konjica nikada nije stigla.
Posle noći provedene u putu, na jednom traktoru videli smo babu, otišla je sa svojim komšijama iz ličkog sela. Nismo znali šta je sa dedom, povlačio se negde sa vojskom. Sreli smo ga nekoliko dana kasnije. Nama je to bio drugi zbeg posle odlaska iz Rijeke - opet nekim Božjim promislom - mog rodnog grada, gde pamtim stan, more, prve girice u kafani ispod mosta na koje me je odveo i nažalost prvu mržnju pojedinih komšija čija su deca već ,,znala" da smo Srbi i četnici.
Iz Rijeke, deda i baba se vraćaju u Liku, ali ni tu ne nalaze mir.
Očevi roditelji su krenuli sa svojim komšijama iz sela, a deda, uvek svojeglav, nije izdržao put u nepoznato. Revoltirano je sišao sa traktora, stavio kapu i krenuo nazad svojoj kući u selo. Sve dok nije onemoćao uz tešku muku živeo je sam kao pustinjak godinama, srećući povremeno svakakve bandite i pljačkaše.
Neki su se vraćali kućama. Nisu znali šta im je sa porodicama. Kum Dušan je često pričao kako se sa ratišta vratio na selo. Zatekao je odvezane konje, raspuštene ovce i praznu kuću. Zatekao je i tuđu vojsku koja je već zauzela glavna mesta i puteve, pa je zahvaljujući sreći i snalažljivosti kroz šume našao izlaz iz obruča.
Našli smo se sa očevom familijom u Banjaluci, gde smo proveli neko vreme kod rođaka, sve nadajući se povratku. Nekoliko dana kasnije, svesni da je sve što smo imali neko već oteo, zauzeo ili zapalio, odlučili smo da krenemo u Srbiju.
Prevozno sredstvo ponovo nam je bila ,,zastava” ovog puta plava ,,128" tečina - i sa ne manje putnika nego po odlasku iz Knina.
Vrućina je bila nesnosna dok smo se vozili prema Rači, a kolona iz Krajine, ni danima kasnije, nije se razilazila. Svi su išli prema Srbiji.
Kroz Semberiju su nam dobri ljudi iznosili vodu, hranu, sokove i šta god bi mogli da daju. Sećam se hleba i džema. Sećam se stajališta na kome su stariji izbrojali nešto novca da bismo kupili krofnu. Sećam se čekanja na Rači.
Ulazimo u Srbiju, puni nade i očekivanja. ,,Srbija je majka. Tu smo na sigurnom. Tu smo sa bar sa svojima…”
Na drugoj strani se čuje: ,,Evo ih izbeglice…”
,,Imate li kod koga da se prijavite? Ne možete u Beograd bez toga, ali možete na Kosovo”, zvučala je galantna ponuda.
Imali smo očevu tetku u mestu gde smo, posle još nekoliko selidbi od Subotice do Beograda i još jednog rata, počeli ispočetka. Kuća je skoro identična, građena po očevoj želji. Nedovršena naravno. Ima i terasu, samo ne gleda na snežne vrhove Dinare već ravna polja Srema. Ovde smo bar sa svojima…