Hladovina i mir Topčiderskog parka

09. 08. 2025. 18:26

Фо­то­гра­фи­је М. Ми­лу­ти­но­вић

Me­đu kro­šnja­ma sta­rih pla­ta­na čuo se bla­gi šum ve­tra. Is­pod njih vi­si­le su ukra­sne tra­ke, osta­ci ne­ke ne­dav­ne ma­ni­fe­sta­ci­je. Na tra­vi, u ne­po­sred­noj bli­zi­ni Ko­na­ka kne­za Mi­lo­ša, de­ča­ci su tr­ča­li bo­si, jed­na de­voj­či­ca uči­la je da vo­zi tro­ti­net, dok je ne­što sta­ri­ji de­čak na bi­ci­klu pra­vio kru­go­ve oko žar­di­ni­je­ra sa ka­di­fi­ca­ma. Pas je nju­škao po sta­zi, a sta­ri­ji čo­vek ko­ji ga je vo­dio za­sta­jao je za­gle­dan put Top­či­der­skog par­ka.
– Do­la­zim ov­de po­vre­me­no. Sa­da su ve­li­ke vru­ći­ne i svi se skla­nja­ju iz gra­da, a Top­či­der je pri­jat­no me­sto i za­klon za sve nas ko­ji av­gust pro­vo­di­mo tu – re­kao nam je su­gra­đa­nin.
I za­i­sta, iako Top­či­der­ski park nu­di pri­jat­nu hla­do­vi­nu, ma­lo je lju­di ju­če bi­lo u naj­to­pli­je do­ba da­na. Sta­zom su pro­mi­ca­le dve že­ne sa uspa­va­nim be­ba­ma u ko­li­ci­ma. Mla­di par, za­gr­ljen na klu­pi, po­sma­trao je pro­la­zni­ke. Svra­ka je pre­le­te­la sa be­log bo­ra i spu­sti­la se do po­to­či­ća da pi­je vo­du.
Is­pod sta­rog ja­vo­ro­li­snog pla­ta­na ne­ko­li­ko lju­di po­zi­ra­lo je za fo­to­gra­fi­je, a za­tim su oti­šli ka Ko­na­ku kne­za Mi­lo­ša.

Stal­na po­stav­ka ko­ja sve­do­či o jed­nom od naj­va­žni­jih pe­ri­o­da srp­ske isto­ri­je mo­že da se obi­đe sva­kog da­na, osim po­ne­delj­kom, od 10 do 17 ča­so­va. Ce­na ula­zni­ce je 250 di­na­ra, a za stu­den­te i pen­zi­o­ne­re 150. Za go­ste ko­ji že­le da se još bli­že upo­zna­ju sa epo­hom i isto­ri­jom na­šeg na­ro­da, sva­kog če­tvrt­ka u 16 ča­so­va or­ga­ni­zu­je se vo­đe­na tu­ra uz ka­fu i kviz, ko­ju vo­di ku­stos mu­ze­ja. Tu­ra je na­me­nje­na tu­ri­sti­ma i su­gra­đa­ni­ma, ali su pri­ja­ve oba­ve­zne, a ce­na iz­no­si 1.200 di­na­ra po oso­bi.

Is­pred spo­me­ni­ka švaj­car­skom hu­ma­ni­sti i pri­ja­te­lju Sr­bi­je Ar­či­bal­du Raj­su sta­ja­li su na­slo­nje­ni ven­ci.

U bli­zi­ni obe­lež­ja sre­li smo Slo­bo­dan­ku Be­go­vić, v. d. pred­sed­ni­ce grad­ske or­ga­ni­za­ci­je Sa­ve­za po­to­ma­ka rat­ni­ka Sr­bi­je 1912–1920, ko­ja na ovo me­sto do­la­zi dva pu­ta go­di­šnje.

– Oda­li smo po­štu ve­li­kom Raj­su, pri­ja­te­lju i čo­ve­ku ko­ji je uči­nio mno­go za naš na­rod. On le­ži ov­de na Top­či­der­skom gro­blju, a sr­ce mu je na Kaj­mak­ča­la­nu. Nas tri­de­set dvo­je po­to­ma­ka bo­ra­ca pri­su­stvo­va­lo je obe­le­ža­va­nju go­di­šnji­ce smr­ti, a on­da smo oti­šli na pi­će u obli­žnji re­sto­ran – is­ta­kla je Be­go­vi­će­va.

Klu­pe oko spo­me­ni­ka bi­le su pra­zne jer je sun­ce pe­klo, a oni ko­ji su po­pod­ne od­lu­či­li da pro­ve­du u jed­nom od naj­sta­ri­jih pre­sto­nič­kih par­ko­va uglav­nom su se na­la­zi­li is­pod gu­stih kro­šnji ili po­red ma­lih je­ze­ra ko­ja su još jed­na po­seb­nost ove oaze. Tra­va de­lu­je ured­no po­ko­še­na, ali mla­de bre­ze ne­dav­no za­sa­đe­ne već su po­žu­te­le – li­šće im se osu­ši­lo od že­ge.
Iz re­sto­ra­na u bli­zi­ni do­pi­ra­la je pri­jat­na mu­zi­ka i raz­bi­ja­la ti­ši­nu, kao bla­gi pod­set­nik da je grad ipak tu. Top­či­der­ski park ju­če ni­je bio uza­vreo od lju­di i še­ta­ča kao u to­ku vi­ken­da, ali je nu­dio ono što se le­ti naj­vi­še i tra­ži – hlad, mir i pri­jat­nu ti­ši­nu.