Kad ima šljiva, ima svega
Ауторка изложбе Гордана Пајић (Фото С. Ћирић)
Valjevo – Kad ima šljiva, ima svega, izreka je koja na dobar način ilustruje značaj ovog voća za život ljudi u prošlosti. Gordana Pajić, muzejski savetnik, etnolog iz Valjeva, iskoristila ju je kao svojevrsni moto svoje izložbe „Tradicionalni proizvodi od šljiva u ishrani zapadne i centralne Srbije”, koja je u sredu otvorena u Galeriji Narodnog muzeja Valjevo, u sklopu ovogodišnje manifestacije „Tešnjarske večeri”.
Namera je da se dokumentuju znanja o šljivi i njenoj upotrebi u ishrani kao elementima nematerijalnog kulturnog nasleđa. Postavka priča priču o gajenju šljive, starim sortama, preradi na tradicionalan način u domaćinstvima, sušenju, kuvanju pekmeza, džema, slatka, spremanju šljivanog kolača, pite sa suvim šljivama, knedli sa šljivama...
Autorka Gordana Pajić na otvaranju izložbe podsetila je da se smatra da je šljivu na Balkan doneo Aleksandar Veliki u 4. veku pre naše ere, da
je njen uzgoj u srednjem veku na našim prostorima pre svega vezivan za manastirske posede, a da znatno kasnije gajenje i prerada šljive prelaze i na posede seljaka.
– Šljivarstvo se od polovine 19. veka intenzivno razvija, jer narod uviđa da šljiva daje najviše koristi u odnosu na druge vrste voća. Zato je proizvodnja i trgovina šljivom, svežom, sušenom, prerađenom u pekmez i rakiju, u novoj srpskoj državi dobila na značaju – istakla je Pajićeva i dodala da je jedna od najrasprostranjenijih sorti požegača ili madžarka, za koju se u narodu veruje da su je Turci doneli na Balkan. Pored nje, u narodu su poznate i dragačevka, turgulja, belošljiva, ranka, ranjuše, drenove, a svaki od plodova imao je određena svojstva koja su proizvođače opredeljivala za koje svrhe će ih koristiti, pa se tako ranka koristila isključivo za pečenje rakije, navela je Pajićeva.
– Preradom šljive domaćinstvo je stvaralo značajan prihod, a s vremenom je ona postala i pokretač razvoja šire zajednice. Mnogi krajevi, baš kao što su valjevski, čačanski, užički, zlatiborski, postaju prepoznatljivi po šljivi i njenim proizvodima – istakla je ona i dodala da je šljiva s vremenom postala i deo običajne prakse ovih prostora, pa je tako opšte rasprostranjen običaj da se suva šljiva nalazi na posnoj trpezi na Badnji dan, a pekmez od šljiva je nezaobilazna prehrambena namirnica na posnoj trpezi tokom godine. Uz to, svaki kraj ima i neka svoja specifična verovanja u vezi sa ovim voćem. Najupečatljiviji običaj u valjevskoj Podgorini je „šljivić” u svadbenom veselju. Naime, drugi dan svadbe, kada dolaze prijatelji, zet koji nosi barjak zasadi mladu šljivu, a onda se svi uhvate u kolo i „daju pare na šljivu”, kite je. Ta mlada šljiva simbolizuje plodnost, ispričala je Gordana Pajić.
Važan izvozni artikal
U prvim decenijama 20. veka valjevski kraj,pre svega Podgorina , davali su šljive koliko sve druge oblasti Srbije zajedno.
.„Suva šljiva je bila glavni trgovački artikal Valjeva. Ona je Valjevo uzdigla.Za valjevski kraj nije bilo poznato,kao danas,da šljiva nije rodila .Ako ne rodi u jednom kraju,rodiudrugom”, piše u „ Glasu Valjeva”broj 48 iz 1929.godine.
Sveža,a posebno suva šljiva bila je važani zvozni artikal Srbije između dva svetska rata .Glavni centri za otkup suve šljive bili su Beograd, Šabac, Obrenovac i Valjevo,a najviše se izvozila u Nemačku, Austriju i Čehoslovačku.